Da bi doživljaj bio potpun dok posmatramo neku sliku nužno je razumijevanje njenog sadržaja i poruke. U 15. vijeku renesansno poštovanje prema kulturama stare Grčke i Rima ponovo je probudilo interesovanje za nagu ljudsku figuru kao predmet slikarstva. Akt, kako se to u umjetnosti naziva, sljedećih 400 godina inspirisao je gotovo sve umjetnike. Grci su fizičku ljepotu učinili simbolom duhovnog, moralnog i fizičkog savršenstva. I danas se najpoznatiji svjetski stručnjaci trude da sačuvaju tu ljepotu. Grci su poštovali Aristotelovu misao da umjetnik upotpunjuje ono što priroda ne može da privede kraju. Otuda kod Grka ideal ljepote. Prikazivanje ljudskog lica na slici nazivamo portret. Lice se oduvijek smatralo najdragocjenijim putokazom za upoznavanje ljudskog karaktera. Manji interes za slikarske portrete pojavio se razvojem fotografije polovinom 19. vijeka koja je omogućila da se dođe do jeftinih portreta. U 17. vijeku počinje slikanje pejzaža. Smjenjivanje godišnjih doba sa promjenama vremenskih prilika i svjetlosti moglo se iskoristiti za izražavanje vlastitih slikarskih ideja i emocija. Možda je najvažnije to što su umjetnici otkrili da raspoloženja pejzaža nagovještavaju lične emocije. Pošto većina slikara nalaze inspiraciju u okolnom svijetu, prirodno je da treba pažljivo da ga posmatraju. Neprestanim posmatranjem ljudi i njihovog rada umjetnik često dostiže duboko razumijevanje ljudskog ponašanja i misli kao psiholog i filozof. Većina slikara do ovog saznanja ne dolazi kroz naučna i filozofska djela već intuitivno. Danas često imamo i slike bez predmeta koje se sastoje od slobodnih rasporeda boje i forme, često od bojenih mrlja koje su na slici radi toga da u nama izazovu emocionalno dejstvo. Takve slike neodređeno nazivamo apstraktnim, a njihove autore modernistima. Da bismo razumjeli modernog slikara moramo nešto više znati i o boji, i o formi. No, vratimo se razumijevanju o slici. Neko je jednom negdje rekao da niko ne čuje toliko gluposti koliko jedna slika obješena u muzeju. Sliku treba shvatiti kao jednu vrstu živog organizma. Drvo, na primjer, ima korijen, stablo, lišće, grane i svaki od tih dijelova ima posebnu dužnost: Da bi se drvo održalo, potrebno je da korijen uzima hranu iz zemlje, da stablo provodi tu hranu do lista itd. Tako je i slika sastavljena od elemenata koji svaki na svoj način doprinose njenom životu. Sadržaj slike je ono što svi njeni elementi donose zajedno. Na umjetničkoj slici prizor iz realnog života može gledaoca zaustaviti, skrenuti mu pažnju da ne traži ostalo. Nužno je, međutim, da se taj prizor iz života dovede u vezu sa ostalim elementima slike: linijama, bojama, oblicima, svijetlo – tama i dr. Moramo poći od razmišljanja da je slika oblikovana površina na dvodimenzionalnoj osnovi koja se ostvaruje akvarelskim bojama i uljanim bojama, temperom i sl. Od čovjekove upućenosti ka slici zavisi doživljaj i razumijevanje slike. Nije moguć pravi kritički sud o jednoj slici ako nedostaje umjetnička senzibilnost, a ona je rezultat skupa čovjekovih aktivnosti i razvija se i dozrijeva sa životnim iskustvom i kulturom. U slici se uvijek nalaze život i umjetnost zajedno. Onaj ko posjeduje životno iskustvo i poznavanje prirode u povlašćenom je položaju u pogledu shvatanja umjetničkih vrijednosti. Uzmimo za primjer zalazak sunca. Ma koliko bio lijep, mnogi u njemu ne vide nešto posebno. Čobanin koji se bavi samo svojim stadom, ili automobilist koji juri sto kilometara na sat, nemaju očiju za taj lijepi prizor. Dante, npr. u tom smiraju osjeća nostalgiju moreplovca. Čuveni italijanski slikar Đorđone u zalasku sunca vidi trenutak predavanja prirode i sanjarenje. Ljepota sunčevog zalaska je preobražaj koji od tog zalaska prave naša mašta i naša osjećanja. To je naše umjetničko djelo. Dante je preobrazio zalazak sunca pjesnički, Đorđone slikarski . Taj prizor je, ni više ni manje, nego sve druge stvari u prirodi, samo predmet, povod za umjetničko djelo. Obični požutjeli list koji u jesen pada takođe je lijep kao predtekst za umjetničko djelo, jednako kao i rumeni sunčev zalazak. A, i jedno i drugo možes inspirisati samo one koji su sposobni da budu inspirisani, tj. pjesnike i slikare.