Susreti

Suvenir josavackog kovaca

Kada se Rade Radic iz Gornje Josavke oprosti sa svojim cekicom i nakovnjem u Josavci vise nece biti kovaca, jer u cijelom celinackom kraju trenutno nema vise od tri-cetiri kovaca. Na svu srecu to se vjerovatno brzo nece desiti jer, iako mu je sedamdeset godina, djeluje vitalno, a sto je jos bitnije i osjeca se zdravim.

- Bavim se ovim zanatom pune cetiri decenije, a naucio sam ga uz strica Novu Radica u Drugom svjetskom ratu koji je bio dobar kovac. Drukciji nije mogao ni biti jer je zanat savladao uz cuvenog kovaca iz Snjegotine Milosa Matijasevica, prica Rade.

NJegova kovacka radnja je puna plugova. Trenutno je najvise zaokupljen ostrenjem lemesa jer valja uzorati tvrde i pjeskovite josavacke njive.

- Ha, nema vise posla ko nekada. Kad je sezona sjetve donose ljudi plugove. Kasnije uz kopanje kukuruza klepcem motike. Jedino preko cijele godine klepcem sjekire. Ovaj zanat nema vise ni zanatlija ni musterija. Bave se ljudi drugacijim, unosnijim, poslovima. Ovaj je uvijek bio tezak i ne bas isplatan. Dobar kovac se postuje, ali slabo placa.

Nekada je dugo vremena trosio na pravljenje konjskih potkovica. Trebalo je otici na otpad, pa pronaci odgovarajuci komad zeljeza, te u radnji ga dugo rucno obradjivati da bi odgovarao svojoj svrsi i naruciocu . Nekako sedamdesetih godina prestao je to raditi. Ostao bez musterija. Zato kao suvenir cuva jedan od posljednjih svojih grifova. Veli da mu je to draga uspomena na neka minula vremena.

-Danas je lakse raditi ovaj posao. Veliku pomoc cini struja, a tu su i razne masine. Sada za boziji cas sastavim dva komada aparatom za varenje, ili presijecem komad zeljeza, a nekada da bi se to postiglo valjalo je izgubiti nekoliko sati.