Roditelji moraju kod svoje djece razvijati pozitivan odnos prema školi, knjizi, a posebno prema vaspitaču koji se o njemu brine. Oni moraju prema svom djetetu imati jedinstven stav, pogotovo u zahtjevima.

Poznato je da više činioca utiče na vaspitanje i obrazovanje ne samo djece, već i odraslih, a oni se djele na primarne i sekundarne.

Među primarne činioce ubrajamo porodicu, kao najvažniji, te vršnjake, užu i širu zajednicu. Iz ovoga se može zaključiti da su roditelji u vaspitanju i obrazovanju djece najvažniji što je i razumljivo jer s njima i provode najviše vremena. Djeca se s njima vrlo često, svjesno ili nesvjesno, poistovjećuju. Često ih imitiraju, od govora, hoda, komuniciranja s drugima, do visine tona. Što su djeca manja, to im je imitacija dubljeg intenziteta.

Za uspješno vaspitanje i obrazovanje djece veoma je bitna porodična atmosfera. Ako su u porodici odnosi skladni, saradnički, zasnovani na ukupnom razumijevanju i ljubavi, kažemo da vlada normalna atmosfera. Ako je suprotno, tada kažemo da je dijete vaspitno zapušteno, jer od roditelja dobija informacije koje ga odvode u pogrešnom smijeru.

U psihološkom smislu polazak u školu za dijete je dosta stresna i traumatična situacija, pogotovo ako nije išlo u vrtić, ili nije na neki drugi način bilo uključeno u grupu. Dijete tada dobija nove zadatke i obaveze. Učešće u pomoći djetetu prilikom polaska u školu moraju uzeti oba roditelja. Ovdje se ne misli samo na nabavku knjiga i pribora, već i na pomoć u radu, ali samo na zahtjev djeteta.

Prije svega neophodno je djetetu obezbijediti stalno mjesto za rad gdje će uslovi za učenje biti odgovarajući, djecu treba naučiti da im rad bude svakodnevan i po mogućnosti u isto vrijeme. Učenje naglas ima prednosti, a roditelji trebaju kontrolisati urađeno, redovno odlaziti na roditeljske sastanke, ne opterećavati djecu da im budu najbolji učenici, i ne ostvarivati preko djece svoje neostvarene želje. Uz sve rečeno trebaju i izbaciti batinu kao vaspitno sredstvo.