Naš intervju, Ranko Pavlović, književnik - Pisac pripada zavičaju

Ranko Pavlović je rođen 19. januara 1943. godine u Šnjegotini Gornjoj. Prvi razred osnovne škole završio je u Gornjim Vijačanima, a potom se otvara škola u njegovom selu, gdje završava nižu osnovnu školu. Više razrede osnovne škole završio je u Tesliću, gradiću koji će pod imenom Vakuf postati i ostati ambijent u kome se događa radnja većine njegovih pripovjedaka i priča za djecu.

Radi daljeg školovanja prelazi u Banju Luku, gdje završava prvi razred čuvene banjolučke Gimnazije, a onda, da bi dobio stipendiju i moga nastaviti školovanje, prelazi u Učiteljsku školu, u to vrijeme takođe poznatu po izvrsnom profesorskom kadru, koju završava 1963.

Od tada, izuzimajući nekoliko "prosvjetarskih" godina provedenih u selu Čečava, stalno živi u Banjoj Luci, gdje je i sada operativni urednik u izdavačkoj djelatnosti "Glasa srpskog".

Pisana riječ Pavlovića prati takoreći od djetinjstva. Prve literarne sastave počeo je objavljivati kao osnovac, prve novinske tekstove kao učenik prvog razreda srednje škole, a odmah zatim objavljuje i pjesme u mnogim omladinskim i drugim listovima i časopisima.

Prvom knjigom, zbirkom pjesama "Nemir sna", oglasio se već kao učenik četvrtog razreda učiteljske škole i od tada je stalno prisutan u savremenoj srpskoj književnosti.

Do sada je objavio pet zbirki pjesama, jedan roman, šest zbirki pripovjedaka, osam zbirki priča za djecu i više dramskih tekstova. Na scenama dječijih pozorišta izvedena su tri njegova teksta. Na raznim radio-stanicama bivše Jugoslavije, ali i u inostranstvu, izvedeno je tridesetak njegovih radio-drama i radio-igara za djecu. Objavio je mnoštvo igrokaza i skečeva.

Ranko Pavlović je zastupljen u čitankama i lektiri za osnovnu školu, te u mnogim antologijama, izborima, panoramama itd. Prevođena su mu djela na više evropskih jezika. Dobitnik je mnogih značajnih književnih nagrada. Decenijama je prisutan u organizovanju značajnih književnih i kulturnih manifestacija.

Književna kritika, koja pomno prati Pavlovićevo književno stvaralaštvo, naročito poslije objavljivanja nekoliko izbora njegovih pripovjedaka i priča za djecu, očekuje od ovog plodnog pisca i nova književna ostvarenja, a ona će, bez sumnje, dati još snažniji pečat savremenoj srpskoj prozi.

1. Zavičaj pripada piscu, ali još snažnije, još moćnije, pisac pripada zavičaju. Oduzmite piscu djetinjstvo i zavičaj, ubićete pisca.
2. Kada bi se opštine Teslić, Kotor Varoš i Čelinac udružile u naporima, kada bi im više pomogle republičke institucije, uz angažovanje mještana, područje Šnjegotina i Liplja moglo bi se brže da razvija.

- Gospodine Pavloviću, sa dosadašnjim našim sagovornicima teme o zavičaju smo ostavljali za kraj našeg razgovora. Mnogo je razloga da upravo o zavičaju počnemo razgovor s Vama. Podsjetio bih Vas na nedavnu promociju zbirke pripovjedaka banjolučkog književnika Vasilija Karana kada ste otprilike rekli i sljedeće: "Oduzmite piscu zavičaj i djetinjstvo, i ubićete pisca".

- Da, to sam rekao govoreći o Karanovoj prozi, a da je kojim slučajem neko od mene oduzeo zavičaj i djetinjstvo ja ne bih ni bio pisac. Sve što se čovjeku u životu lijepo dogodi, dogodi mu se u zavičaju, posebno u djetinjstvu.Zavičaj i sjećanja na djetinjstvo ispunjavaju cijeli naš život i bez toga bismo bili samo ljušture koje vegetiraju. Svakome od nas događa se da u trenucima kad nam je najteže mislima odvrludamo u zavičaj i djetinjstvo, gdje pronalazimo taj spasonosni životni sok koji nam omogućava da živimo i preživimo nedaće.

- I na osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva "Šnjegotina" nadahnuto ste govorili o zavičaju.

- Pa o čemu bi drugo čovjek govorio na takvom skupu? Svi mi u sebi nosimo zavičaj, a srećan je onaj koji ga zna prizivati u sjećanje kad mu je najpotrebniji. Ima li među nama uopšte onih koji ne pamte, ili u nekom skrivenom pregratku svijesti ili podsvijesti ne nose neku brezu iz zavičaja, prvu ocvalu voćku, nevini snježni prekrivač kojim je gazio kad je išao s ocem da usijeku božićni badnjak? Ima li gradske djece koja ne pamte sve ono što im se u djetinjstvu događalo u njihovoj ulici, na obali rijeke koja protiče kroz ili kraj njihovog grada, na okolnim izletištima? To je ono što se nosi cijelog života, te zapamćene slike iz djetinjstva i zavičaja.

- Zavičaj je veoma prisutan u Vašoj prozi za djecu i odrasle.

- Kao što rekoh, bez djetinjstva i zavičaja ne bi ni bilo mojih književnih ostvarenja. Ja, srećom, imam tri zavičaja. Rođen sam i rano djetinjstvo proveo u Šnjegotini, zrelije djetinjstvo proveo sam u Tesliću, a mladost, pa evo i ostatak života, u Banjoj Luci. Radnja gotovo svih mojih priča za djecu događa se u zavičajima mog ranog i zrelog djetinjstva, a radnja proze za odrasle u zavičaju zrelog djetinjstva i zavičaju mladosti. Tamo sam upoznao svoje literarne junake, rijeke, brda, padine, livade, šume i šumarke koje ću opisivati. Sve mi je to bilo na dohvat ruke, da kažemo u srcu, i samo je trebalo zagrabiti…

- Znači li to da zavičaj pripada piscu?

- Naravno, ali još snažnije, još moćnije, pisac pripada zavičaju. U svojim književnim djelima ja, srećom, ništa nisam morao da izmišljam. Istinskog literarnog ostavrenja nema ako nije zasnovano na umjetničkoj istini. Moja djela su, uz to, zasnovana na zbilji, "istinskoj istini", kako djeca kažu. Ništa nisam morao da izmišljam. Dovoljno je da se prisjetim događaja i likova koje sam zapamtio u djetinjstvu, u zavičaju, i - eto priče. Bez djetinjstva i zavičaja ne bi bilo ni priče, bar ne kod mene, jer bih teško pisao kada bih morao da izmišljam.

- Odlazite li često uzavičaj?

- Kad god stignem. Na žalost, imam mnogo posla i obaveza, često putujem, učestvujem na mnogim književnim manifestacijama u Republici Srpskoj i SR Jugoslaviji, pozivaju me često na književne večeri, pa ne stižem posjećivati zavičaj koliko bih želio. U Šnjegotini živi moja majka Vida, tamo su grobovi mog pokojnog oca Mirka i brata Petka koji je poginuo u Otadžbinskom ratu, tamo mi žive dva brata s porodicama. Problem je samo kako stići do zavičaja. Ovo područje je mnogo zaostajalo u svom razvoju, pa je besputno. Preko Borja makadam, često oštećen, do Stare Dubrave još gori, preko Plantaža uz Mikleušu rupa do rupe, put do Karača često izlokan…

- Koliko se Zavičajno društvo "Šnjegotina" angažuje u rješavanju komunalnih i drugih problema tog kraja?

- Grupa entuzijasta čini što može, ali samo to nije dovoljno. Putevi se češće nasipaju, popravljaju, trudimo se da uđu u planove za asfaltiranje, pri kraju su pripreme za uvođenje telefona, ima pokušaja da se stimuliše privredni razvoj, da se na viši nivo podigne kulturni život… Četiri Šnjegotine u dvije opštine - Čelinac i Teslić, tu je i područje Liplja, sela koje pripada opštinama Kotor Varoš i Teslić… Kada bi se ove tri opštine udružile u naporima, kada bi im više u pomoć pritekle republičke institucije, moglo bi, uz angažovanje mještana, ovo područje brže da se razvija. Zavičajno društvo "Šnjegotina" podstiče, inicira, angažuje se, ali agilni predsjednik Milovan Vučić i još nekoliko aktivista ne mogu sve sami, ne mogu zamijeniti institucije sistema.

- Vratimo se knjizi, Vašoj profesiji. Urednik ste u izdavačkoj djelatnosti "Glasa srpskog", pamtimo da ste zapravo u najtežim godinama rata i poslijeratnog perioda nanovo razvijali izdavačku djelatnost u ovoj najznačajnijoj i najvećoj izdavačkoj kući u RS.

- Bilo je vrlo teško, ali i pravo zadovoljstvo u tom izazovnom periodu borbe za opstanak boriti se za knjigu. "Glas srpski" je uspio da 1993. i 94. objavi dvadesetak knjiga. Već naredne godine štampano je tridesetak novih naslova, a narednih godina po pedesetak godišnje. Mnoge knjige dobile su značajna priznanja, nijedna nije doživjela negativnu kritiku. Uporedo sa "Glasom srpskim" razvijale su se i druge izdavačke kuće u Republici. Knjiga objavljena u ratu predstavlja spomenik kulture. Radostan je i srećan onaj koji je doprinio da se podigne toliko spomenika kulture u toku rata i u prvim poslijeratnim godinama.

- Za Vas kažu da podstičete književno stvaralaštvo i da naročito volite da pomažete mladim, još neafirmisanim talentima.

- To mi predstavlja zadovoljstvo. Otkrivanje novih talenata obogaćuje čovjeka, i činiću to dokle god budem mogao.

- Sa grupom entuzijasta u "Glasu srpskom" ustanovili ste i prvi Sajam knjige, sada već jednu od najznačajnijih manifestacija ove vrste na srpskim prostorima.

- Na to sam posebno ponosan. Rat još nije bio ni završen, a deset hiljada ljudi dolazilo je da se pokloni Njenom Veličanstvu Knjizi. Prve godine u banjolučkom Banskom dvoru, narednih u Domu Vojske RS. Dolazili su i dolaze izdavači iz svih srpskih krajeva. Zaista sam zahvalan ljudima iz "Glasa srpskog" koji su imali razumijevanja za ovu manifestaciju i koji su se nesebično zalagali u njenom organizovanju. Posebno sam im zahvalan što i sada Sajam knjige smatraju najznačajnijom sajamskom manifestacijom među mnogima koje organizuje ovo preduzeće.

- Na kraju, molimo Vas da za čitaoce "Čelinačkih novina" kažete šta trenutno radite na književnom planu, šta možemo očekivati iz Vaše književne radionice?

- Upravo sam završio i pripremio za štampu dvije zbirke priča za djecu – "Voz, tata i novine" i "Zlatnodolske bajke", a završavam i jedan roman za djecu. Već duže sam zaokupljen jednim romanom za odrasle i nadam se da će biti završen do kraja godine. Spadam među one koji smatraju da ne treba žuriti. Kada se ima šta reći naći će se vremena da se to kaže.

- Imam, naravno. Veoma mi je drago što su počele da izlaze "Čelinačke novine" i što su za kratko vrijeme postale zanimljivo glasilo. Novine sa dušom, rekao bih. Dalje, pamtim promociju moje zbirke priča "Preobražaji" u Čelincu. Imao sam mnogo promocija, u Banjoj Luci, širom Jugoslavije, čak i u nekim evropskim zemljama, ali ta čelinačka spada među najuspjelije. Zna to vrlo dobro organizovati Momčilo Spasojević sa svojims saradnicima i učenicima.

- Gospodine Pavloviću, hvala Vam mnogo na razgovoru.

- Hvala i Vama, a "Čelinačkim novinama" i njihovim čitaocima želim dug i srećan život.

Razgovarao: B. Maksimović