PUTOVANJE U SVAJCARSKU

Otkako je proslog ljeta, na 35. svjetskoj skautskoj konferenciji, Savez izvidjaca Republike Srpske, postao clan NJOSM-a, njegove clanove poceli su pozivati na stokakve skupove, seminare i sastanke po svijetu. Pocetkom marta dobijam poziv da prisustvujem desetodnevnom seminaru o menadzmentu u Svajcarskoj. Uzalud trazim na geografskim kartama mjesto odrzavanja seminara – Kandersteg. Iz materijala, koje dobijam neposredno pred polazak saznajem da se nalazi juzno od Berna, nekih stotinjak kilometara u Alpima na visini od 1280 metara.

Iz Banja Luke do Zagreba putujem automobilom. Pljusti ledena kisa. Raspolozenje tmurno bas kao i sve naokolo. Vrijeme prekracujem razgovorom s vozacem, bivsim ugostiteljem u Karlovcu. Promicu predjeli sivi i nezanimljivi. Hrvatska ima zemlje, samo, kao da nema ljudi. Do polaska voza za Cirih imam vremena za setnju do Trga Republike, danas Bana Jelacica. Tu i tamo jos se moze vidjeti poneka zastava na pola koplja kao znak zalosti za nedavno preminulim predsjednikom Tudjmanom. Dominiraju plakati s likom Stipe Mesica, pobjednikom tek zavrsenih predsjednickih izbora. Ima neceg neprijatnog u osmjehu covjeka koji je rasturio Jugoslaviju, ciji je bio posljednji predsjednik, da bi postao predsjednik jednog njenog krvavog komada. Malo ljudi na ulicama, a previse policije i vojnih vozila kazuje da Hrvatska postaje militantna zemlja i da nece ostviti na miru svoje susjede.

Medjunarodni voz iz Beograda za Cirih stize u Zagreb prazan, jer Hrvati ne daju Jugoslavenima svoju vizu, pa oni za Evropu putuju preko Bidimpeste i Beca.

Kondukterima i carinicima kao da je krivo sto je sa mojim pasosem sve u najboljem redu i mogu da putujem. Moj saputnik Mitja Kokove je socijalni radnik i srednjih je godina. Kaze da je vojsku sluzio u Beogradu – Prvi artiljerijski gardijski puk na Vozdovcu. Od njega saznajem da se svaki treci brak u Sloveniji zavrsi razvodom i da je vrlo visok procenat samoubistava kod mladih. Po tome su u samome evropskom vrhu. Na pitanje koje mi je postavio: “Sta zena radi izmedju dva Slovenca koji zajedno spavaju?” sam ja odgovorio: “Smeta im!”

Mene je zanimalo da li Slovenci citaju sta od srpske knjizevnosti i dobio sam apsolutno negativan odgovor. Kada sam kazao da se u nasim skolskim programima nalaze Presern i Cankar rekao mi je da su to u Sloveniji najprezreniji pisci, jer, kako kaze, prvi je bio notorni alkoholicar, a drugi je imao Edipov kompleks.

Austrija medjunarodni voz docekuje u dubokom mraku. Budim se u Inzbruku sav ostudenio i ukocen. U vozu je nestalo grijanja. Kondukteri cackaju oko osiguraca ali bez uspjeha. Putovanje kroz Alpe citavu noc, pocetkom marta, bez grijanja ni najmanje nije prijatno. Stoga sa olaksanjem docekujem dan i uzalak u Svajcarsku.

Prvi put sam u ovoj glasovitoj zemlji u srcu Evrope. Slusao sam i citao o njoj kao zemlji casovnika, zimskih sportova, banki, klinika i cokolade. Jos u proslom vijeku u nju su najcesce stizali oni koji su u njenoj blagotvornoj klimi, vazduhu i pejsazima trazili zdravlje. U nju je i Dostojevski, koliko se sjecam, na lijecenje poslao svoga Idiota. Na srecu ja nisam medicinski slucaj i ne zanima me s te strane. Ova zemlja koju je jos u drugoj polovini prosloga vijeka nas naucnik Vladan Djordjevic nazvao ”najljepsom bastom Evrope” od svojih susjeda vec dugi niz vijekova prihvata samo one ideje koje joj omogucuju razvoj. NJenu konfederaciju republikanskog tipa uredjenja cine 26 kantona kojima je zajednicka samo funkcija odbrane i, naravno, stalni napredak, dobila je svoj prvi univerzitet u Bazelu jos daleke 1460. godine.

Tacno 400 godina nakon pada Bosne pod Tursku iz nje u Cirih na studije stize Vasa Pelagic, koji ce nekoliko godina kasnije osnovati skolu za svestenike i ucitelje u Banja Luci u koju ce se uskoro upisati i nekoliko ucenika iz celinackoga kraja.

(nastavlja se)