Svjedočanstva

Banjolučkog episkopa Platona ustaše su ubile uoči Đurđevdana 1942. godine u blizini mjesta Zmajevac i unakaženo tijelo bacili u Vrbanju.

Uoči velikog srpskog praznika Đurđevdana godine 1941., dakle samo mjesec dana nakon fašističkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju, u blizini mjesta Zmajevac nedaleko od Čelinca, ubijeni su vladika banjalučki Platon i gradiški prota Dušan Subotić. Ovo gnusno ubistvo su po nalogu ustaškog stožernika Viktora Gutića, a sasvim sigurno i uz blagonaklonost katoličke crkve, koja je bila obavještena o zločinačkim namjerama, a ništa nije učinila da ih spriječi, izvršili Osman Ćelić, Mirko Kovačić i Niko Čondrić. Njemu je prethodilo zvijersko mučenje crkvenih velikodostojnika koje se završilo vježbanjem gađanja iz pištolja i bacanjem unakaženih tijela u rijeku Vrbanju, na mjestu gdje se u nju ulijeva Crni potok, na granici čelinačke i banjolučke opštine.

Prije dvije godine među osam novih srpskih svetitelja koje je proglasio Sabor Srpske pravoslavne crkve našlo se i ime episkopa Platona Jovanovića (kršteno ime Milivoje, rođenog 29. septembra 1874.). S razlogom, jer se radi o čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio borbi za carstvo nebesko.

On je osnovnu školu i gimnaziju završio u Vranju i Nišu, da bi se upisao u beogradsku Bogosloviju i već u trećem razredu 1895., primio monaški čin i uzeo ime Platon. Naredne godine, po završetku Bogoslovije odlazi u Moskvu gdje upisuje Duhovnu akademiju koju završava 1901. godine kada se vraća u domovinu.

Bio je energičan, buntovan, uporan, kritičan, a pošto se, dakle radilo o ličnosti slobodarskog duha, neobuzdanog karaktera, velikog pobornika za pravdu i naravno Pravoslavca i Srbina u iskonskom smislu riječi, cijeli svoj život je proveo u oštroj borbi za svoje mišljenje. Kažu da na njega i njegovo gledište niko nikada nije mogao uticati. Imao je protivnike i u svetovnom, i u duhovnom, i u svom političkom radu. Oni su mu vrlo često činili razne podvale i spletke što je uticalo, ne samo na njegov rad, nego i na zdravlje koje je od rođenja bilo krhko. Premještan je, penzionisan i osuđivan pod pritiskom crkvenih i političkih vođa koji su se našli opravdano na udaru njegova oštra pera koje je bilo plodonosno i još oštrije riječi. Ipak, njegov snažni duh nikada nije pokleknuo. Čak i u smrti je ostao uzvišen.

Vodio je manastire i postavljan za profesora u duhovnim školama, učestvovao u Balkanskim ratovima kao obveznik Moravske brigade, a 1915. pod austrougarskom okupacijom za dlaku izbjegava strijeljanje.

Juna 1936. Sveti arhijerejski Sabor Platona Jovanovića je izabrao za vikarnog episkopa patrijarha srpskog sa titulom episkopa moravičkog, a za episkopa ohridsko-bitoljskog Platon je postavljen 22. juna 1938.godine. U govoru o Svetom Nikoli 1939. ponovo je "eksplodirao" zbog čega je uskoro opet bio napadnut sa svih strana. S obzirom na činjenicu da je još 8. decembra te godine, dakle, prije bitoljskog govora samo desetak dana, bio postavnjen za episkopa Banjolučke eparhije u Banjoj Luci se pojavio oštar otpor njegovom dolasku. Možda je i to uticalo da na svoje novo radno mjesto stigne tek 1. oktobra 1940. godine, u znaku mučnog utiska, a sam je odbio da se izvrši svečano ustoličenje.

Međutim, crkveni službenici su se uskoro uvjerili da se radi o istinskom božijem sljedbeniku tako da je ubrzo i neraspoloženje prema njemu popustilo.

Nekoliko mjeseci kasnije u Banju Luku su ušle ustaše, a s njima Platona sustiže i bolest. Ustaše predvođene Gutićem u namjeri da uspostave kontrolu nad Banjolučkom eparhijom, ali prije svega da je ponize, postavljaju banjolučkog protu Dušana Mačkića za nekakvog njenog upravnika što vladika Platon energično odbija. Slijedi mu novo naređenje da kao Srbijanac napusti "hrvatsko" tlo. Ustašama on upućuje odgovor : " Ja sam kanonski i zakonito od nadležnih vlasti postavljen za episkopa banjolučkog i kao takav obavezao se pred Bogom, crkvom i narodom da ću voditi brigu o svojoj duhovnoj pastvi, trajno i postojano, bez obzira na ma kakve prilike i događaje, vežući nerazdvojno život i sudbinu svoju sa životom i sudbinom svoga duhovnog stada kao pastir dobri koju dušu svoju polaže za ovce svoje".

Uhapsila ga je ustaška straža u noći između 4. i 5. maja i sa protom Subotićem odvela automobilom makadamskim putem uz Vrbanju prema Kotor Varošu. Sedamnaest dana nakon ubistva njegovo unakaženo tijelo izbacio je Vrbas kod Kumsala. Bez ikakvog vjerskog obreda pokopao ga je grobar Rade Crnogorac na banjolučkom vojničkom groblju, da bi njegove kosti 1. jula 1973. bile prenesene u Sabornu crkvu Svete trojice u Banjoj Luci.

Proglašenjem episkopa Platona za svetitelja obistinile su se proročke riječi patrijarha Varnave.

Međutim, vladika Platon i prota Subotić nisu jedine žrtve među crkvenim velikodostojnicima pale od ustaške ruke. Između ostalih gotovo na istom mjestu ubijeni su i sveštenici Živko Danilović, Bogdan Vranješević, Dušan Branković, Simo Marijanac…a u Banjalučkoj eparhiji stradalo je petnaest sveštenika. Kosti ljubijskog prote Živka Danilovića i danas leže u groblju na Barakovcu kod Čelinca.

Nažalost, narod ovog kraja nije se prema stradanju vladike Platona ponio dostojanstveno. Na mjestu njegova stradanja nema nikakvog obilježja, iako se radi o svjesnoj žrtvi za svoj narod i vjeru, zašto je, eto, dobio i svetiteljski čin.

B.Maksimović