NEŠTO LIČNO O…HRABROSTI

Kad bismo sav život gledali kroz jedan njegov momenat,kao što u kapi vode vidimo kišu ili okean,onda bismo mogli prihvatiti istočnjačku poslovicu:"Hrabrost,to je strpljenje jednog trenutka".Ona je,uistinu,i više i manje od toga.Ne dozrijeva polako kao plod i od prirode i Boga nije svakom dana.Možda je najveće mjerilo za hrabrost način na koji će svako od nas prihvatiti kraj života,odnosno naše držanje u tom momentu govori o nama više nego sav naš život.Ali za taj poslednji preživljaj najčešće nema svjedoka.Najveće hrabrosti ostaju skrivene kao i najveći strahovi. Hrabrost je osobina koja se izuzetno cijeni i poštuje,ali ona ipak ne znači apsolutno ne poimanje straha.U tom slučaju,svijest o opasnosti ne nestaje ali se ne gubi prisebnost;u protivnom isključuje se potpuna uračunljivost.Ponekad su ljudi primorani da rade ono čega se najviše plaše.To ih prisiljava da vjerom u sebe prevaziđu tu bojazan ili da se sebe odreknu.Sebi dokazujemo ono što drugima pokazujemo. Hrabrost posjeduju odabrani ili se javlja u posebnim okolnostima,pa zato nemamo često priliku da je sretnemo,a strah je svuda i u svemu:od života,od sutra,od sudnjega časa…jednom rječju, od neizvjesnog.Briga,patnja i strepnja,pa makar bili pretjerani i neopravdani,prisutni su stalno i ogu se lako uočiti u svakodnevnom razgovoru s ljudima."Strah je u službi neke nepoznate sile i ide za njom".U ljudima je duboko ukorijenjeno da se plaše svega što ne umiju da objasne.Bojimo se i svojih pogrešnih predstava o svijetu,a teška srca priznajemo da nam je mnogo toga nepoznato i strano.I kad bi,u takvoj situaciji,potražili pomoć od drugih,nije isključeno da bi na kraju,opet,poslušali svoj strah. Pored zaziranja od nepoznatog,ljudi se najčešće plaše drugih ljudi.Takav strah nema osnova jer ne treba se plašiti drugih ljudi nego onog neljudskog u njima.Ljudski je osjećati bojazan,ali je ljudski i pobijediti je.I u malom čovjeku ima mjesta za veliku hrabrost.Ona se ne ogleda u nametanju sile nego u poruci srca.

Hrabrost nije samo osobina sa kojom se umire,(to je jednom u životu),nego i sa kojom se živvi svakodnevno.Posjeduju je oni koji su iskusili šta znači biti drugačiji,izdići se iznad predrasuda,ali ne i iznad obzira.Pozitivna originalnost navodi ljude da je slijede kao primjer,a destruktivna da je se klonu.Takođe,hrabrost je biti prvi.To oduševljava,ali traži i naročitu odgovornost.Velika hrabrost,kao i veliki kukavičluk,teško se zaboravlja. Hrabrost je odlika iskrenih,iako ih se drugi ljudi plaše.Onoga koji govori šta misli,poltroni i licejeri izbjegavaju,a neprijatelji respektuju.On je spreman da se suprotstavi i jačem u ime pravde i istine. Hrabrost je otići kad ima razloga da se ostane,ali i ostati kad odlazak nudi neku vrstsu izbavljenja.U svom slučaju,hrabrost je bliska žrtvi za ideale,a kao vrlinu teško ju je osporiti.Tu razum nema šta da traži. Ali jedna od najvećih hrabrosti je znati sebi pomoći.Pronalaženjem načina ili koda u cilju savladavanja ovog životnog delikatnog problema,jednim dijelom,opravdavamo svoje postojanje.Vrijeme leti,a mnogi još traže formulu.Požurite,jer "…već sutra možda nam neće trebati ni hrabrosti ni utehe".