Čelinčani u "bijelom" svijetu: Nikola Kolja Pejaković, glumac, režiser, scenarista…

U Banjoj Luci 16. septembra 1966. godine rodio se Nikola (Tomislava) Pejaković. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, likovni smjer, nakon čega je 1985. u Beogradu upisao Akademiju dramskih umjetnosti.

Još kao student pozorišne režije oprobao se kao glumac u televizijskoj drami "Apstinenti" čime je na sebe skrenuo pažnju publike.

Iako po vokaciji pozorišni režiser, do sada je radio kao glumac, scenarista, režiser u televizijskoj seriji "Složna braća", zapaženu ulogu u filmu "Lepa sela lepo gore" u više filmova u epizodnim ulogama i kooscenarista.

Trenutno u Atini režira pozorišnu predstavu "Boj na Kosovu" i igra epizodnu ulogu u filmu koji se po njegovom scenariju snima u Beogradu, a režira ga Darko Bajić.

Čak je pisao i muziku za filmove, a oprobao se i kao narodni i zabavni pjevač snimivši po jednu kasetu.

O svojoj biografiji kaže: "Moja oficijelna biografija ne postoji. Ne vjerujem da nekog može da interesuje šta sam ja u životu radio. Pritom znam razne budale koji ništa pametno nisu u životu radili, a biografije su im u više tomova. Ne želim, niti ću, u to sam siguran, ikada ući u bilo kakvu enciklopediju, niti neku od akademija nauka. Ne želima da budem u društvu priznatih budala."

Možda će nekada ovome dopisati očeve riječi: "Svestrano je talentovan, ali se suviše rasplinuo. Mnogo je i lijen. Od njega se tek očekuje da pruži koliko može."

-Upitate li ga nije li previše hrabro prihvatiti se dramatizacije, režije, scenografije, kostima, muzike… u jednoj predstavi, čućete odgovor:

- Nije, zato što sam ja kvalifikovan za sav taj posao. Svako ko me zna, zna da vrlo dobro vladam svim tim pozorišnim elementima. Znači, ne radi se ni o kakvoj prepotenciji nego je riječ da se sav taj posao drži pod kontrolom.

• Drugi su htjeli da ja budem glumac, a ja sam u stvari reditelj. A dobar sam glumac zato što mi ljudi daju uloge u kojima mogu biti dobar. A ja nisam tako dobar glumac, pošto sam ja isključivo filmski glumac, a ne pozorišni. Pozorište je ozbiljna stvar, a film nešto deseto.

- Pozorišni život u svom rodnom gradu nisam nikada pratio, kao što nisma pratio ni pozorišni život u Beogradu. Znate, riječ pozorište se sastoji od riječi pozor i ište, znači ište pozor, jer ukoliko ne ište pozor ja izađem iz sale. Ne ište mi pozor, to jest, dosadno mi je.

Nažalost razni kvazi-umjetnici, kvazi-pisci, kvazi-alkoholičari pozorište su napravili dosadnim i ljudi su otišli na tombolu i u cirkus. U pozorište dolaze ljudi koji misle da time pokazuju da su kulturni. Srećom, među Banjolučanima postoji i ona publika koja dobro reaguje. Bio sam presrećan i zapanjen zbog toga. Nadam se da će početi dolaziti i mlada, kritički nastrojena publika. Dosta nam je ovih iz prvih redova, političara, polupisaca i ostalih malograđana koji dolaze po nalogu da bi se slikali. Postoji i grupa Banjolučana koja stalno dolazi u pozorište i koja ga održava. To je divna stvar i mi bez takve publike mi koji se pozorištem ozbiljno bavimo ne bismo opstali.

• Kad stanem pred kameru nastojim da budem ozbiljan i da posao odradim ozbiljno. Smatram da lično nemam snagu i energiju ozbiljnog glumca. Znate ja sam reditelj, dakle lice koje na sceni misli, a gluma je istovremeno i igra i ozbiljan posao.

- Pubici iz ovih naših krajeva ste postali poznatim po filmu "Lepa sela lepo gore". Možete li reći neku zanimljivost sa snimanja tog filma?

• Na snimanju svakog filma ima mnogo anegdota. Ovu koju ću Vam sada ispričati znaju samo moji najbliži prijatelji. U jednoj od posljednjih scena iz tog filma ja stojim na tunelu. S obzirom na agregatno stanje u kojem sam bio morali su me vezati konopcem za kaiš, da ne bih spao sa tunela.

• Domaći film danas?

• Film je skupa stvar, da bi se napravio treba mnogo novaca. Kod nas ih nema. Zatim, kad skupiš te novce, onda moraš rizikovati i nekome ih dati u ruke. To može biti pametan čovjek, ali i budala. Sad se filmovi kod nas prave od sponzora, dakle privatnih para, što je ograničavajuće. Mislim da je budućnost u evropskom i sovjetskom filmu, a da je američki svima dojadio.

• Osobina velikih glumaca je da su iskreni i pošteni, donekle sujetni i kapriciozni, kao djeca. Njihova iskrenost je njihova najveća vrlina.

• Imate li životnu devizu?

Pripremio: B. Maksimović