NESTO LICNO O... SKROMNOSTI

ISKUPLJENJE ZA LJUDSKU NESAVRSENOST

Ivo Andric

Mozda se rodila kad i prvi covjek, a mozda je njeno zacece tek u religiji. Religiozni ljudi vjeruju da je samo Bog savrsen i da sve sto rade, rade skruseno i pokorno po volji NJegovoj. Covjek je samo posljedica svojih ranijih razloga, materijalno uoblicena presuda koja odzivljava svoju, ranije zasluzenu, kaznu. Skromnost, ili svijest o njoj, je iskupljenje za ljudsku nesavrsenost. Ona je dar sa neba i prilika da je upoznamo je ujedno i prilika da postanemo bolji i vredniji, i u svojim ocima i u ocima drugih. Skromnost u covjeku razvija spoznaju da je on stvoren radi svega sto ga okruzuje, a ne da je sve oko njega stvoreno, iskljucivo, radi njega. On ima svoju ulogu i razlog postojanja u tom okruzenju, njegova “karma-joga” obavezuje ga da svojim djelovanjem unapredjuje svijet oko sebe, ne trazeci nista zauzvrat.

Ono sto najvise vrijedi u nama i na nama, izvan je naseg udjela u tome. To, obicno, i nije ono sto bismo mi izdvojili kao nesto svoje i reprezentativno, a pitanje je i da li posjedovanje tih licnih pravih vrijednosti ikad spoznamo. A ono sto postanemo svojim trudom i zato sto smo to zeljeli biti, da li nam uvijek sluzi na cast? Nase licne procjene su relativne zato sto svaki covjek moze sebe da voli, mrzi, cak i klevece, ali ne i da bude ravnodusan prema sebi. Onaj ko ne moze mirno da posmatra stvari ne moze ni pravedno ni trezveno da rezonuje.

Neskromni mnogo traze od drugih, a skromni najvise traze od sebe. Za sve sto urade vjeruju da je moglo i bolje, u njihovoj licnoj ili necijoj drugoj reziji. Ta konstatacija ne proizilazi iz nezadovoljstva nego iz prihvatanja svoje i tudje nesavrsenosti. Kriticni su po pitanju licnog truda, dok bi mozda drugima oprostili ono sto sebi nikad ne bi. Upravo me kod skromnih ljudi najvise odusevljava to sto svoje licne zasluge nastoje da umanje i gotovo ih se odricu, onda kad imaju najvise razloga da se pohvale. Svojim nastojanjem da budu mali i obicni (u ocima drugih) oni pokazuju svoju velicinu.

Skromnost treba razgraniciti sa kompleksom nize vrijednosti. Mozda se na slican nacin ispoljavaju, ali su potpuno razlicite: skromnost pripada vrlini, a kompleksi pripadaju patetici. Kompleks nize vrijednosti ne moze biti posljedica skromnosti, to nema nikakvog osnova, niti je realno. Takva tvrdnja trazi paznju i sazaljenje, a to je daleko od skromnosti koja ne trazi nista. Ona se svakodnevno susrece i sa onima koji za nju nikad nisu culi, ali i sa onima koji su culi ali ne zele da je upoznaju. To je vec stvar licnog izbora i razumijevanja, ponekad i etike. Razmetljivost i egoizam su nam, izgleda, i blizi i drazi, a skromnosti je sklon tek poneko i to kad se nadje u velikoj nevolji. Kad nam je tesko, onda nam sve sto smo ranije trazili i cemu smo tezili, izgleda suvise.

“U onom sto mi o sebi mislimo ima vrlo malo onoga sto bismo zeleli da budemo...”, dodala bih: i onoga sto jesmo. Nijedan skroman covjek nece (i ne treba) reci za sebe da je skroman, jer to onda vise nije. Da li to nosimo u sebi ili ne, neka prosude drugi, a pricu o skromnosti zavrsicu, takodje, pricom:

Snjezana Tesic