Kada je postao prvi čovjek na Zemlji, uspravio se i pogledao u nebo, pored Sunca prvo što je morao primjetiti bila je voćka. Da je voće prva čovjekova hrana svjedoči i Biblija i poznata priča o prvom ljudskom grijehu vezanom za jabuku. Koliko su ljudi oduvijek cijenili voće potvrđuju i brojne narodne poslovice kao što je, recimo, ona koja kaže: "Sa grane pola hrane". Kada bi pitali stručnjake za definicuju voća oni bi otprilike kazali da su to plodovi (obično sočni) drvenastih i nekih zeljastih biljaka, koji se najčešće mogu jesti i neprerađeni. U jednom našem stručnom časopisu iz 1868. godine stoji zapisano: "Ako se uzme samo jezgričavo voće (jabuke i kruške), dođe na svakog stanovnika cijele zemlje jedan i pol (1 1/2) vagon. Voće je oduvijek bilo i predmetom književnosti, odnosno poezije: "I kad vidjeh na usnah ti cjelov/ htjedog ga ubrat ko najslađe voće" (nar. pjesma), "Zre mi duša ko najslađe voće letnje" (D. Maksimović). U narodnim verovanjima kazuje sa kada se koja voćka valja jesti, koje je drvo blagosloveno, koje nije i slično. Imena voćkama su davana na različite načine: po svecu kada je ono bivalo zrelo, po obliku, ukusu ili boji, mjestu gdje uspijeva, ljepoti i drugome. Čelinački kraj je, prije svega, stočarsko – ratarski, ali u dobroj mjeri i voćarski. Ovom prilikom navešćemo nazive nekih voćaka, što je zanimljivo, kako sa etnološkog, tako i sa filološkog aspekta:

TREŠNjE: crni rušt, bijeli rušt, đurđevka, ašlama, ranka, divljaka, grkica, carigratka, bosančice, mostarke, bjelice, višnje, grlice, mrčice, ebejke,

JABUKE: petrovnjače, crvenike, greotulje, carevnjače, slatkice, pogačarke, zukve, lužavke, divljake, delišes, kiseljak, šarenike, ramljače, palučke, bjelice, zelenike, zimnice, srčike, mitrovnjače, ilinjače, kolačare, mioljke, šeničarke, zvečaljke, baščovanke, koturače, zlatni delišes, mičurinke, crveni delišes, ploje, vidovke, prisode, bedre, valjuge, ajvanije, jonatan, biovače, ramljače, šišmirke, ilinjače, mirušavke, samoniklice, brašnare,

M.Spasojević