Rodom je iz Hrvatskog zagorja, a učiteljsku školu je završila u Zagrebu. Početak njenog radnog vijeka vezan je za Srem, gdje ju je zatekao i Drugi svjetski rat. Tu ostaje, sa partizanima, do kraja rata, a onda dekretom FNRJ-a biva raspoređena u Bosnu, tačnije u Banju Luku. Poslije kratkog službovanja u Gornjem Šeheru (danas Srpske Toplice), u oktobru 1949. godine dolazi u Jošavku gdje ostaje do kraja svog radnog vijeka.

U to vrijeme, u Jošavci Donjoj, nije bilo škole (izgorjela je za vrijeme rata), pa je nastava izvođena u neuslovnoj prostoriji stare crkvene kuće. Pod istim krovom bio je mali, skromni stan za učiteljicu.

Ljerka je radila sama, u početku u dvije smjene sa dva kombinovana odjeljenja u kojima je bilo i do 50 učenika. Zbog velikog broja "prerasle" djece kao i djece prispjele za školu, nastavni planovi su bili skraćeni, te su se za jednu godinu završavala po dva razreda. Udžbenika nije bilo, pa je učiteljica bila primorana da diktira gradivo. Sve je to predstavljalo dodatno opterećenje za, ionako naporan, učiteljski posao.

Po dolasku u Jošavku, učiteljica Ljerka preuzima na sebe i organizaciju večernje škole za opismenjavanje odraslih, te organizovanje kurseva za žensku omladinu iz šivenja i krojenja, vođenja domaćinstva, lične higijene itd. Kursevi su organizovani po seoskim kućama, uz petrolejke, a vodili su ih istaknutiji i ozbiljniji mještani, koji su bili završili po nekoliko razreda škole, prije rata.

Pored redovne nastave, učenici su gotovo svakodnevno radili u školskoj bašti, na pripremi drva za ogrev, uređenju okoline itd. U isparcelisanoj i dosta velikoj školskoj bašti bile su zasijane razne povrtlarske kulture. Neke od njih bile su mještanima potpuno nepoznate, te ih je učiteljica poučavala o načinu sjetve i uzgoja. Kad su u ovo selo došle prve sorte talijanske pšenice i hibridnog kukuruza, koje su trebale poboljšati prinose po jedinici površine, učiteljica se i sama uključila u propagandu. Mještani su bili nepovjerljivi prema svemu novom i nepoznatom, pa je učiteljica prvo zakupljivala, a kasnije i kupovala zemlju i sijala nove sorte, kako bi ličnim primjerom pokazala njihovu prednost nad domaćim.

Na nedeljnim roditeljskim sastancima i prilikom kućnih posjeta porodicama svojih učenika, učiteljica nije razgovarala sa roditeljima samo o učenju i vladanju djece, nego i o njihovim problemima. U želji da upozna uslove života i rada svojih učenika, u njihovim domovima, obišla je svaku, i najudaljeniju, porodicu. U tim kontaktima sa roditeljima, ali i drugim stanovnicima sela, učiteljica Ljerka je davala korisne savjete i sugestije koje su se odnosile na unapređenje uslova života. Vrlo rado je pomagala siromašnu djecu odijevajući ih, čak i školujući.

1961. godine Ljerka odlazi u penziju, ali i dalje ostaje u Jošavci. U toku svog višegodišnjeg rada i boravka, srodila se sa ljudima. Poznavala je gotovo svakog čovjeka u selu, njihove vrline i mane, navike i običaje. U rodni kraj je rijetko išla iako je, u Zagrebu, imala bliže rodbine. Zbog različitih ideoloških uvjerenja i učešća na suprotnim stranama tokom rata, izgubili su, postepeno, svaki kontakt. Iz zdravstvenih razloga odlazi na jug, ali se ubrzo vraća.

U Čelincu se nastanila 1971.godine. Njena porodica bili su njeni učenici. I kad su odrasli i sami stekli porodice, nije prestala da ih obilazi. Pratila je njihove životne tokove koristeći svaku priliku (i tada) da ih usmjeri i pouči. Nije trpila laž i nepravdu i te osobine zadržala je do kraja života. Umrla je 1987. godine i, po njenoj želji, sahranjena je u Novo groblje u Čelincu. Nekolicina njenih bivših učenika, podigla joj je skroman spomenik.