Naš intervju: pukovnik Stamenko Novaković
Otadžbina se gradi i voli djelima
Veliki broj boraca iz Čelinca rat proveo u našim najboljim jedinicama. O njima se u tim jedinicama priča s poštovanjem. Mislim da je zanemarljiv broj Čelinčana zabrljao u ratu.
Pravi borci nikada nisu očekivali nekakvu nadoknadu za svoj doprinos stvaranju RS. ODređena priznanja da. Mislim da su se stvari još u toku rata uveliko otele kontroli.Stamenko Novaković od oca Svetozara i majke Zore je rođen 1958. godine na Mitrovdan u Šnjegotini Srednjoj. Od petoro djece Stamenko je treće, što naši ljudi vole reći, ni prvenac, ni mjezimac.....
Prva četiri razreda osnovne škole je završio u Karaču kod, sada već pokojnog, učitelja Vitomira Tamamovića, koga se uvijek sa mnogo poštovanja sjeća. Po završetku osnovne škole u Ukrini 1973. godine, otišao je u vojsku upisavši Srednju vojnu školu KoV JNA u Sarajevu.
Kasnija povremena preispitivanja izbora su potvrđivala da je izabran pravi put. Školujući su u Sarajevu, Banjoj Luci i Beogradu uspješno je završio gotovo sve vojne škole. Ostala je samo još jedna, ona najviša, Škola nacionalne odbrane. Bez sumnje i nju će, ako samo Bog da, jer je već položio prijemni ispit. Na predavanja će u septembru. Kada smo ga priupitali u pripremi za ovaj intervju kakav uspjeh očekuje, nasmiješio se i lakonski odgovorio: "Pa daleko sam dogurao da bi posustao"; i pokazao za pojas . Na lijepom, niklovanom, CZ-99 na kome je grb VJ, piše: "Najbolji u klasi ... Čestitamo !" Do rata u bivšoj BiH službovao je u Vipavi, Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu, Zagrebu i Sarajevu. Za rat, kaže da ga je počeo još 1981. godine na Kosovu, a u ovom "pravom", bio je svugdje. Sa ponosom pokazuje ugravirano na "TT-jcu": "Za hrabrost u borbi ..." Odlikovan je Ordenom Miloša Obilića i vanredno unaprijeđen u čin potpukovnika. Sada je u kasarni "Kozara" u Banjoj Luci. Dužnost: komandant 101. okbr i ujedno komandant kasarne "Kozara". Oženjen je Brankom, a sinovi dvanaestogodišnji Nenad i trinaestogodišnji Nebojša su odlični učenici i perspektivni fudbaleri FK "Naprijed".- Pukovniče Novakoviću, ulazeći u kasarnu "Kozara" bio sam impresioniran njenom urednošću. Njegovani travnjaci, oblikovane krošnje drveća, okresane živice, čisti putevi i staze ne mogu, a da se ne primijete. Pošto sam i tokom rata često kroz ovu kasarnu prolazio znam da do ovakvog stanja nije bilo lako doći.
- U pravu ste i hvala na lijepo odatom priznanju svima u kasarni "Kozara" !
Od povratka u kasarnu u proljeće 1996. godine do danas mali je vremenski period. Oslikavajući stanje koje smo zatekli moram naglasiti nekoliko najosnovnijih činjenica:
Kroz kasarnu je u toku rata prošao i u njoj se pri
vremeno zadržavao veliki broj raznovrsnih jedinica i grupa. Ne mali broj pojedinaca svoje frustracije ispoljavao je na objektima i namještaju. O nekom značajnijem uređenju kruga i objekata nije bilo ni govora. Napuštajući svoja vjekovna ognjišta u RSK nekoliko hiljada Srba našlo je utočište u kasarni "Kozara", gdje su ostali do kraja aprila 1996. godine. Ono što su ponijeli sa sobom iz kasarne njima je malo, a mi smo se, eto, snašli i nikada nismo zamjerili. Kada posmatram sa ove distance moram priznati, da nas je rad na uređenju kasarne dosta oplemenio i mnogo pomogao u zaboravu ratnih stradanja i odvraćanju pažnje od problema na nešto korisnije i ljepše. Lijep je osjećaj kada vam neko dođe u kuću i osjeća se ugodno shvatajući porodični sklad. Porodica kasarne "Kozara" je velika i skladna uprkos velikom broju jedinica VRS koje se u njoj nalaze. A to je zato što je ovdje mnogo ozbiljnih ljudi i dobrih domaćina.- Vjerujem da ste bili u dosta kasarni VRS. Da li je i drugdje kao ovdje?
- Većinom jeste. Ima i urednijih dijelova, pa i cijelih kasarni. Ima i lošijih. Ono što želim naglasiti je onaj osjećaj mira koji vas obuzme čim udahnete malo više vojničkog vazduha negdje u "življem" dijelu bilo koje kasarne VRS. Trudimo se da i stanari kasarni i prolaznici shva
te da je rat završen.- Predvodite slavnu jedinicu. Da li ima nešto što je nepoznato o 101. okbr?
- Neko zna više, neko manje. Neke stvari se ne smiju zaboraviti i zato ih moramo češće ponavljati: 101. okbr do 19. maja 1992. godine bila je 329., a u Otadžbinskom ratu 1. okbr VRS. Na njenom ratnom putu dugom 1.808 dana svijetle likovi 180 palih boraca osvjetljavajući putokaze na trnovitim stazama ka boljem sutra. Među prvima je odlikovana za ratne zasluge najsjanijim odličjem Ordenom Nemanjića. Godine 1997.
proglašena je za najbolju jedinicu VRS, 1999. bila je treća, a sada 2000. druga u VRS. Ono što je suština moćne 101. okbr , a što ju je uvijek krasilo, je kolektivni duh, optimizam, pobjednički mentalitet.- Rat je atraktivan društveni događaj. Mnogo je priča. Svako ima svoju. Nas zanima Vaša priča o srpskom borcu.
- Tačno je da svako priča svašta. Tom šarenilu doprinijelo je i različito ponašanje dijela boraca pred kraj rata u odnosu na ono sa njegovog početka. Tačno je i to da će najobjektivnije sudije biti naši unuci, ali je pogrešno te priče sputavati. Neka se priča, jer to je najmanja satisfakcija za proživljeno. I sam sebe smatram subjektivnim komentatorom, ali nastojim da i ono malo što kažem bude besprekorno korektno.
Nalazeći se na pravom mjestu u pravim trenucima sam sebi sam izvukao nekoliko čvrstih zaključaka. Prvo, srpski borac po svojim kvalitetima najbolji je na širem prostoru Balkana. Drugo, one male slabosti koje borac pokaže na frontu, čine ga ljudskijim, normalnijim i naprosto vam poraste ponos što ste tog momenta to. Treće, otpornost srpskog borca na razne nedaće je neuporediva sa drugima. Mi smo po tom pitanju neuništivi. Četvrto, ubijeđen sam da je fama o srpskoj neslozi zlonamjerno podmetanje naših protivnika. Mi smo daleko složniji od drugih u našem okruženju. Možda ponekad preciznije uočavamo sitnice pa se oko toga sporimo, ali to nije nesloga. Ili, ako je i bilo prije, ona se našoj generaciji ne može toliko "prišivati".- U ratu ste imali priliku često se susretati sa čelinačkim borcim
- Isto što i o sebi. To je, prosto rečeno, izuzetno dobar ratnički "materijal".
Ne bih želio ulaziti u polemike, ali mislim, da je možda formiranje čelinačke lake pješadijske brigade bilo greška. Mnogi sada govore o Čelinčanima kroz prizmu te brigade koja, obzirom na svoju borbenu moć, i nije bila predviđena za veće izazove. Nekoliko puta sam učestvovao u borbenim dejstvima sa, ili u blizini te brigade, i na mene i na moje kolege ostavila je izuzetno povoljan utisak. Mnogo je važni
je znati činjenicu da je veliki broj boraca sa prostora opštine Čelinac rat proveo u našim najboljim jedinicama (1. i 2. okbr, 16 kmtbr, bVP). O njima se u tim jedinicama priča s poštovanjem. Mislim da je zanemarljiv broj Čelinčana "zabrljao"u ratu.- A u 1. oklopnoj?
- U našoj brigadi kroz rat bivalo je i više od 400 boraca sa prostora opštine Čelinac. Njih 21 položilo je svoje mlade živote na braniku Otadžbine. Neka im je vječna slava i Bog duši da im prosti. I sada na RR 101. okbr. ima više od 250 b/o iz čelinačke opštine.
- To je tačno i to samo potvrđuje ono što sam rekao o našim borcima. Čak smo vrlo temeljito pravili uporedne analize, ne samo u odnosu na HVO, nego i u odnosu na jedinice pod kontrolom Fikreta Abdića. Preciznije ocjene ostaće naša mala tajna iz razumljivih razloga. To što s
mo se, u periodu od maja 1993. godine do aprila 1994. godine, borili zajedno sa dijelom jedinica HVO protiv muslimanske vojske bilo je u skladu sa naređenjima odgovornih nivoa komandovanja VRS. O tome se nije moglo diskutovati, a istorija će odmjeriti argumente za i protiv. Što se nas tiče sve naše jedinice pokazale su na terenu da smo, po kvalitetu ljudskog faktora, daleko ispred svih aktera drame koja nas je zadesila.- Čini mi se da borci o kojima toliko afirmativno govorite poslije rata nisu dobili adekv
- Pravi borci nikada nisu očekivali nekakvu naknadu za svoj doprinos stvaranju RS. Određeno priznanje da. Mislim da su se stvari još u toku rata uveliko otele kontroli. Previše je bilo samovoljnih ponašanja, praštanja i dobrovoljnosti tamo gdje ih nije smjelo biti. Naša najveća zamjerka nadležnim institucijama je uništen sistem odgovornosti čije negativne posljedice ćemo još dugo osjećati.
Svjedoci smo činjenice da je odnos prema borcima, tradicijama, žrtvama i slično i danas različit od opštine do opštine. Imamo situaciju da je negdje urađeno i spomen obilježje, a negdje su leševi naših palih boraca još u halama. Ili, negdje je ispraćaj regruta u vojsku narodno veselje, a negdje se određene strukture te aktivnosti stide. Mi u kasarni "Kozara" smo učinili i dalje činimo stvari koje prevazilaze naše mogućnosti da se žrtve ne zaborave. Radimo muzej 1. K VRS, dosta spomen soba jedinica je već urađeno, njegujemo borbene i tradicije naroda i sl. Mislim da mnogi nisu shvatili karakter sadašnje borbe i svoje mjesto i ulogu u njoj.- I na kraju, evo nas u zavičaju!
- Da. Konačno ! Što kažu : Svuda pođi, svojoj kući dođi! Bio sam po cijeloj bivšoj SFRJ i ponekad mi se čini da sam ovdje samo zahvaljujući ratu i njenom raspadu. Mnogi ne mogu shvatiti zadovoljstvo koje osjetite kada, nakon upornih nastojanja, poslije skoro 20 godina, dođete među svoje. Mnogi od nas nemaju tu sreću da ih narod upozna u ukupnoj vrijednosti. Ja sam veoma srećan jer mi je rat omugućio, doduše na okrutan način, da se uključim u zavičaj, u njegov kolektivitet. Porodično smo uključeni i u Zavičajno društvo "Šnjegotina" i nastojimo pomoći gdje god je to moguće. Mislim da sam ljubav prema zavičaju dokazao na konkretnim primjerima.
-
Pukovniče Novakoviću, hvala Vam na razgovoru,- I ja se želim zahvaliti i Vama i svima koji su me se sjetili i poručiti svima koji to nisu shvatili da djelima, a ne pričom, odaju pomen palima i daju primjer živima kako treba graditi Otadžbinu! Bog s nama i sretno nam bilo !
Ra
zgovarao: B.Maksimović