NEŠTO LIČNO O...ILUZIJAMA

 

LUKA IZMEĐU JAVE I SNA

 

Oni smo koji nismo i kakvi ne želimo biti, nemamo a sve češće i ne možemo ono što hoćemo. Čekajući da navrati Bolje Sutra, jedne pogubi očaj, a drugi se održe zahvaljujući makar i mršavoj iluziji ili vjeri u nju.

Od stvarnosti se ne može i ne treba bježati po svaku cijenu. Tako neće nestati ono što ne želimo prihvatiti. Gladni smo boljeg i ljepšeg, vapimo za metaforama, a ne umijemo prepoznati ono što na je na dohvat ruke i što nam je potrebno. Kad bismo to znali, ne bismo gubili vrijeme sanjajući ono što živimo.

Bježeći od stvarnosti, ljudi hrane mislima scenario neke savršene epizode ili bajke, koja bi trebala da im se desi u nekoj drugoj i boljoj životnoj verziji. Te projekcije podsvijesti za ono što mi smatramo dobrim u službi još boljeg su iluzije. Donekle, to su obmane ili samoobmane, varke ili uobraženja, nešto što je samo djelimično ili nikako preživljeno, pa ga sami dovršavamo u mašti.

Iluzija može da bude slučajna, nastala iz čiste nepažnje ili površnog posmatranja. Zovemo ih (najčešće) pričinama ili prividima i one bi se, ponekad, mogle nazvati i greškom.

Takođe, iluzija može da bude izazvana afektom ili nekom jakom emocijom, ali takva obično, po prestanku djelovanja uzročnika, i sama nestaje. One su prilično česte. Mogu da budu posljedica straha npr. pa nam se čini da vidimo nešto čega nema, a što je naša memorija usvojila kao prepast. Češće su probuđene emocijama, kao Don Kihotove vjetrenjače i zato se kaže da su nam, po nestanku tog emotivnog uticaja, ’’otvorene oči’’. Od silne želje da nam se nešto desi može nam se učiniti da smo to i doživjeli, ali će se ti mjehurići opsjene kad-tad rasprsnuti.

’’Najopasnije’’ su iluzije koje ne iščezavaju ni kad smo sasvim budni, trijezni i živi. Dok je ona samo kratak bijeg od stvarnosti, dotad se može i obuzdati. Kad bi se stvarnost zanemarila do potpunog odricanja, to bi značilo negiranje života. Pogrešno je pretpostaviti iluzije životu, jer one postoje dok postoji život. Njih treba gajiti u malim količinama kao sredstvo uz pomoć koga će se čovjek lakše boriti sa vremenom i sa životom.

Iluzija se, kao i zabluda, ne uništava naglo, odjednom, nego ’’zaobilaznim, sporednim putevima, neprimjetno i lagano’’. Za onoga ko je u nju vjerovao, to je kao gašenje života, zato iluzionisti i opsjenari ponekad posustaju i predaju se obeshrabreni; i njima je sreća zapisana ali u nekom boljem i manje stvarnom svijetu.

Kad govorimo o iluziji ne govorimo samo o viziji pojedinca. Svaka godina i vijek imaju svoju iluziju, svaka generacija i svaki narod, svaki kontinent, pa možda i svako more i vjetar. Iluzijama se borimo protiv svega što smo jednom zatekli i što nas zatiče. One su svjetlo koje se čuva između jave i sna, mala luka u koju uplovljavamo u vrijeme naših kratkih bijegova iz stvarnosti... Jeste, dosta je i toliko, ako se u to vjeruje.

’’Živimo od iluzija, od njih i ginemo’’.

Snježana Tešić