Susreti: Dušan Ilić

Dobar fudbaler, bolji učitelj

Dušan Ilić spada među dvadesetak prosvjetare koji su nakon Drugog svjetskog rata stigli u čelinački kraj našavši u njemu svoje prvo zaposlenje s nadom da će se vrlo brzo vratiti u svoj zavičaj, ili dobiti službu u nekom gradu. I ostali u njemu cijeli svoj život, a da do današnjeg dana zbog takve sudbine nisu zažalili. Njih da nije bilo sasvim sigurno Čelinac za ovo vrijeme ne bi dostigao današnji nivo razvoja.

Dušan Ilić, jedini čelinački učo koji je četiri decenije proveo radeći isključivo na selu i u učionici, govori:

- Rodio sam se 1939. u selu Lebna kod Paraćina. Višu mješovitu gimnaziju sam završio u Paraćinu, a pedagoški kurs na Višoj pedagoškoj školi u Banjoj Luci 1959. godine. Prvo zaposlenje sam dobio u školi na Karaču odmah 5. septembra 1959. godine, a potom sam držao nastavu u kući Dušana Rauša u Kablovima gdje nije bilo škole, zatim u Lipovcu, pa na Skatavici, kratko u Staroj Dubravi, da bi prešao u Grnje Vijačane, područnu školu OŠ "Novak Pivašević" iz stare Dubrave 15. marta 1965. godine gdje sam i dan-danas. Iz ovoga bih izdvojio da sam akter otvaranja prvog petog razreda u Lipovcu školske 61/62 i osmogodišnje škole u Staroj Dubravi 65. i da je u početku mog rada bilo učenika koji su zamalo bili moji parosnici.

Među nekadašnjim svojim učenici, od kojih je bilo veliki broj "vukovaca" danas primjećuje prosvjetne radnike, inženjere, pravnike, ekonomiste, ljekare…Posebno ga raduje činjenica da su oni mahom dobri ljudi i domaćini. a profesija, "eh, svako svoj krst nosi ka nekoj svojoj Golgoti". Nažin na koji se s njima susreće potvrđuje da je dobro znao svoj posao obavljati.

- Došao sam ovdje "trbuhom za kruhom", jer u ovom siromašnom kraju tada nije bilo kadrova. Tu sam pustio korijenje, oženio se Ilinkom iz Lipovca, stekao sinove Jugoslava i Vojislava i četvoro unučadi. Ne žalim zbog svega što se desilo. Naprotiv, kada bih se ponovo rodio, nastojao bih pratiti nit koja bi mi vratila još jedan ovakav život.

Učo Dule danas je Čelinčanin od glave do pete. Tačnije, u grad se preselio tek početkom osamdesetih, ali na posao u selo i danas vozom putuje. U znak zahvalnosti prema zavičaju koji ga je iznjedrio, uz uspomene na djetinjstvo zadržao je i akcenat. Ruku na srce, može se živjeti na više mjesta na ovoj okruglastoj planeti, ali zavičaj je ipak samo jedan. Veza s njim je dugovječnija od pupčane vrpce.

- Nekada je učitelj na selu bio zadužen ne samo za opismenjavanje, nego u pravom smislu riječi za prosvjećivanje. Zato cijelom svojom dušom cijenim ovo časno zanimanje. Narod nam je zaista vjerovao. Bez nas se nije moglo ni slaviti, ni pokopavati pokojnik, ni vjenčavati…Glavni smo bili, ma šta se u selu dešavalo: izbori, svečanosti, sportske i zabavne manifestacije.

Ove upravo završene, a pretposljednje svoje školske godine, učitelj Dušan imao je tridesetak đaka drugog i četvrtog razreda. Tu je, naravno, i prebogato pedagoško iskustvo. I drage uspomene na mladost u kojoj je bio talentovani fudbaler koji se na desnoj strani terena nije mogao zadržati propisanim fudbalskim pravilima. Kao adekvatna zamjena za Vezmara moljakali su ga da prijeđe u banjolučki "Borac". Ali, tada je državna služba bila svetinja. Tako se završila i njegova fudbalska karijera. Uspomena da je u Karač gdje je prva škola izgrađena 1927. godine donio prvu fudbalsku loptu i prave-pravcate kopačke nije izblijedila. Do danas, a ova priča je stvorena sa željom da ona zauvijek potraje.