DJELO MOĆNE RUKE

kod kuće čita samo prvu

Daleki, a istovremeno i bliski planinski masivi, sa svojom gotovo nestvarnom snježnom bjelinom, nigdje kao ovdje u Švajcarskoj ne opominju i ne podsjećaju, u tolikoj mjeri na prisustvo Boga. Sve što se vidi naokolo mogla je stvoriti samo Njegova moćna ruka: zelene doline, plava jezera, biserno čiste gorske potoke i religiozni mir nad netaknutim vrletnim šumama. Sve da je to i želio, čovjek nije mogao narušiti taj savršeni sklad i harmoniju, pa mu je preostalo jedino da i sam dadne vlastiti doprinos toj bogomdanoj ljepoti.

I zaista, sve što je urađeno: kuće, putevi, ulice, hoteli, trgovine, prodavnice, fabrike, urađeno je s mjerom, kao da se oduvijek znalo da je pitanje pogođenosti mjere i pitanje ljudske sreće. Očito je da se ovdje ne radi samo za sebe i svoje vrijeme, već i za budućnost i one koji dolaze, jer čovjek je sutra, samo ono što je ostavio iza sebe potomstvu.

Ovdje je mladi Nikola Pašić slušao anarhistu Bakunjina kako tvrdi da je u slavenskom mentalitetu da jedna generacija pomjera brda i doline i skreće tokove rijeka, da bi sljedeća to vraćala natrag. Oholo zatvoreni prema strancima, aristokratski smireni Švajcarci se međusobno učtivo ophode i izuzetno poštuju. Ono što je kod njih javno nije forma, već suština. Uspijevaju uvijek da rade samo prave stvari. Začuđuje kako svi, ama baš svi stignu da nauče i njemački, i francuski, i engleski, pa i italijanski jezik. Higijena je prva njihova životna zapovijest. Sve je čisto od puteva, perona, automobila do toalet prostora sa bezbrojnim česmama, tuševima, gomilama toalet-papira, ubrusa i drugih sredstava za higijenu. Cipele je prosto nemoguće makar i malo zaprljati.

Izgleda da ovdašnji ljudi nikada ne mogu biti odviše stari, bolesni i pogrbljeni. A da se i ovdje umire, može se naslutiti po skromnim, ali urednim grobljima, čiji su minijaturni nadgrobni spomenici u neskladu sa životnim djelima pokojnika koja strancu izgledaju grandiozna.

I pored neizmjernog divljenja ovoj zemlji ona se napušta sa olakšanjem kao da, ostavljajući taj red i harmoniju iza leđa, čovjek ostavlja i težak teret i neprijatnu obavezu, koji su ga svo vrijeme boravka pritiskivali.

Austrija, u koju se ulazi na putu prema Jugu, nešto je drugo. Primjećuje se to odmah po voznom osoblju, koje je i manje ljubazno i manje uviđavno prema putnicima. Noć je pa se saputnici razgovaraju. Poslije pojedenog sendviča i popijene skupe kafe ili piva iz restoran-vagona, vrijeme je da se pridrijema. U nekom gradiću, zaboravljenom u surovim Alpima, sa urlicima upada gomila mladih ljudi vandalski jureći hodnicima. Ima nečeg avetinjskog u tom urlanju i već davno viđenog od čega se kosa diže na glavi. Željeznička stanica u Salzburgu, na kojoj nekoliko sati treba čekati voz za Beograd, jedna je od onih naših najgore vrste. Sablasno i jezivo izgleda u dubokoj noći. Prljavština, smeće, odvratni i sumnjivi upljuvci, notorne pijanice, ostarjele prostitutke, slučajni pristojni putnici, drogeraši i homoseksualci, koji se bestidno udvaraju jedni drugima po čekaonicama i peronskim klupama.

Teško je povjerovati da je to onaj "romantično zabačeni grad", koji je prije sedamdeset godina bio ljetnja umjetnička prijestonica svijeta. Tu, nedaleko, na Kapucinskom brdu, u kući Stefana Cvajga, okupljali su se oni koji su gradili svijet: Romen Rolan, Tomas Man, Džems Džojs, H. G. Vels, Georg Brandes, Ričard Štraus, Arturo Toskanini, dok je preko puta u svojoj kući na Bertsgadenskom brdu sjedio čovjek koji se spremao da uništi taj njihov svijet.

I jedan i drugi domaćin, do svršetka Drugog svjetskog rata, završiće živote samoubistvom. Prvi je iza sebe ostavio književno djelo neprolazne vrijednosti i najznačajniju zbirku autografa na svijetu, a drugi, u fioci pisaćeg stola, željezni križ, dobijen u Prvom svjetskom ratu, i novinarsku kartu – dvije stvari na koje je bio izuzetno gord, te uzgred i 80 miliona leševa rasutih širom svijeta.

Slava svijeta prolazi, kao i vrijeme između dva voza na toj banalnoj željezničkoj stanici u gluvo doba noći. Put na jug je put povratka u nered, siromaštvo i nesavršenost, ali i teško objašnjivo zadovoljstvo življenja s ničim i nizašta. Iskustvo govori da, što je čovjek otišao dalje od sebe, toliko se više udaljio od sreće. A na Jugu je čovjek uvijek najbliži sebi.