Čelinčani u anegdotama - Tubonja

Ko nije čuo za Ravnu Goru, nije čuo ni za Vukana Topića, zvanog Tubonja, tog na daleko poznatog seoskog lolu i megdandžiju.

Za njega je vjera i zakletva bila sve i svja u životu. Taj nije kršio datu riječ.

Jednom se zakleo kralju na vjernost i vjeran mu je ostao do kraja svog života.

Nakon Drugog svjetskog rata otišao je na rad "na crno" u Sarajevo, da se prikrije "od crvenih". Tamo ga je neko prepoznao i prijavio. Poslije toga to su počeli činiti svi oni kojima je zbog nečega "stao na žulj". Malo po malo nabralo se petnaestak godina robijanja. Ali niko nikada mu nije uspio pripisati pravo nedjelo i tako ga prikovati za tamnicu.

Volio je psovati Titu. Činio je to iz zadovoljstva. Kasnije su to mnogo češće činili oni koji su Tubonju zbog toga prijavljivali. Razlika je u tome što je on to svoje zadovoljstvo pošteno, ili "odležao", ili platio, a ovi drugi su to naplaćivali.

Privede ga zbog toga policija i zatraži za kaznu pet hiljadarki. Da im deset, onu crvenku. Oni nemaju kusura, a on opsuje i Jovanku, da mu ne ostanu dužni.

Zatvarali su ga i kada god je koji član Ce-Ka dolazio u lov na Plantaže. Naravno, bez razloga. Vele da je jednom Đuro Pucar Stari upitao svoje domaćine za njega, a ovi mu se pohvalili da drug Stari ne brine, Đuro je, naravno, pritvoren. A on im naredi da mu ga dovedu. I oni se izljube, i razmijenu pokoju sočnu psovku. Dva stara prijatelja.

Vukan Topić Tubonja upokojio se 1986. godine.