datum 05.03.2003
broj 39, februar 2003.
Uvodnik
Policija u školi
Ostalo je nejasno i poslije posljednje sjednice opštinskog parlamenta ko će voditi brigu o maloljetnicima – njihovi roditelji ili policija. Da je u redu ko što nije, tu ne bi bilo dileme.
Naime, upoznajući odbornike sa zbivanjima u našem gradu u noćnim satima komandir Policijske stanice Mirko Mikanović, inače pedagog po profesiji, rekao je da se po ugostiteljskim objektima često sreću dječica od dvanaest–trinaest godina slabo obučena i pijana. Oni i njihovi nešto stariji drugovi narednog dana u svojoj školi prave krupne prekršaje. Povremeni zalaski policije u škole do sada nisu uspjeli poboljšati stanje, pa je resorno ministarstvo odlučilo da u škole postavi školske policajce. Naravno, nisu to nikakvi specijalizovani pedagozi nego oni isti naši prijatelji u plavim uniformama kojima je pridodat epitet “školski” da se nenaspavana i mamurna dječica valjda ne bi istraumatizovala.
Prisutni direktori čelinačkih škola Sreten Vujić, Drago Railić i Zdravko Čegar rekli su da je to zaista neophodno. Nažalost. Šta je naredni korak?
Istina, gospodin Railić je istakao da u svojoj školi u Staroj Dubravi nema tih problema, možda i zato što seoska djeca još uvijek imaju kakve-takve dnevne obaveze, ali je poželio da se organizuje predavanje o narkomaniji, toj tabu temi koju svi zaobilaze iako je ona odavno među nama.
NJegov kolega Vujić je na primjedbe neupućenih odbornika zašto nastavnici s roditeljima ne razgovaraju na tu temu, dao jednostavno objašnjenje – neće da dolaze na roditeljske sastanke. Preciznije, dolaze mahom roditelji samo onih odličnih učenika. On je ispričao i jednu anegdotu, više vic: Profesori jedne srednje škole odavno nemaju problema sa đacima - sve časove prespavaju. Moraju kad noću “sove”.
Izraženo je žaljenje što se ne donese zakon koji bi ograničio noćne izlaske maloljetnicima. Mikanović je podsjetio da je zakonom zabranjeno točenje alkohola maloljetnim licima, ali šta vrijedi kad se zakon ne primjenjuje.
I tako ukrug. Ali dokle?
B. M.
Sjednica Skupštine opštine
Revizija rješenja o dodjeli zemljišta
Na posljednjoj sjednici Skupštine opštine, prvoj u ovoj godini, na dnevnom redu našli su se izvještaj o jesenjoj i plan proljećne sjetve. Odbornici su uglavnom kritički bili raspoloženi prema njima ističući da se radi o igri brojki koja malo ima veze s pravim stanjem.
Vitomir Đurić, načelnik Odsjeka ministarstva odbrane podnio je izvještaj o radu ove službe, a posebno je odbornike upoznao s mogućnostima civilnog služenja vojnog roka.
Šef Odsjeka ministarstva za izbjegla i raseljena lica Nedeljko Bojić, upoznajući odbornike sa stanjem u ovoj oblasti, istakao je da se završetak svih aktivnosti u provođenju imovinskih zakona u Čelincu prema programu resornog ministarstva trebaju završiti do kraja marta. Većina odbornika istakli su da će i nakon tog roka ostati neriješeni brojni izbjeglički problemi. Bojić je izjavio da je bilo prodaje zemljišta od strane nekih izbjeglih lica koja su dobila placeve za rješavanje svog stambenog problema. Formirana je Komisija kojoj je zadatak da izvrši reviziju rješenja kojima su dodijeljeni placevi za gradnju stambenih objekata, a te izbjeglice su svoj stambeni status rješili u mjestu ranijeg prebivališta.
Zvjezdana Đurić, sudija Suda za prekršaje, podnoseći izvještaj o radu ove službe, istakla je da se susreće s brojnim problemima zbog neažurnog plaćanja materijalnih troškova od strane Trezora RS. U više navrata pošta je obustavljala svoje usluge prema sudu tako da su brojni predmeti kasnili.
Duga rasprava vodila se i o informaciji u oblasti bezbjednosti i javnom redu i miru. Komandir Policijske stanice Mirko Mikanović naglasio je da najveće probleme pričinjavaju ugostiteljski objekti koji se ne pridržavaju odluke o radnom vremenu i točenju alkohola maloljetnim licima. On je iznio i niz primjedbi na račun rada inspekcijskih službi. Odbornici su primjedbovali na neriješene krupne kriminalne radnje: ubistvo Savke Stančić, pljačku “Razvojne banke” i krađu automobila.
Osnova za izračunavanje visine rente i naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište iznosi 800 KM, koliko iznosi prosječna cijena za kvadrat stambenog prostora u Čelincu.
Smanjene su tarife za komunalne takse u slučajevima kada pravno lice prijavljuje proizvodnju kao osnovnu djelatnost sa 200 na 100 KM, i kada fizičko lice prijavljuje za registraciju razne proizvodne i zanatske djelatnosti sa 100 na 50 KM. Odluka je donesena s ciljem da se stimuliše privredna proizvodnja.
Kao i na svim prethodnim, tako i na ovoj sjednici opštinskog parlamenta bilo je dosta riječi o prometovanju i dodjeli zemljišta u opštinskom vlasništvu. Diskusije su se kretale od optužbi odbornika na račun nadležnih službi da pred njih donose nedorečene predmete koji se dvosmisleno mogu tumačiti, do žalbi rukovodilaca tih službi da odbornici u stručne službe nemaju povjerenja.
B. M.
Gradsko groblje
“Vječna kuća” po cjenovniku
Od posljednje sjednice Skupštine opštine pogrebne usluge i grobna mjesta u čelinačkom Gradskom groblju nisu besplatne.
Odbornici su usvojili cjenovnik prema kojem grobno mjesto iznosi 200 KM, iskop i zatrpavanje grobnog mjesta 100 KM, a za ostale pogrebne usluge - od organizacije sahrane, preko prevoza do godišnjeg održavanja groblja takođe treba izdvojiti oko 100 KM. Naravno, ni rezervacije grobnog mjesta, kao ni ostale usluge nisu više besplatne.
Mada su predstavnici političkih partija prije skupštinske sjednice odlučili da se za korišćenje “Gradskog groblja” raspiše tender, na prijedlog načelnika opštine Uroša Jankovića odlučeno je da se ono preda na upravljanje Komunalnom preduzeću na rok od šest mjeseci. On je svoj prijedlog obrazložio činjenicom da je Komunalno preduzeće već uložilo izvjesna sredstva za uređenje groblja.
Ukoliko se u tom periodu kvalitet usluga i uređenje groblja ne podigne na zadovoljavajući nivo, raspisaće se tender za njegovo upravljanje.
Majka ili maćeha?
Upravni odbor “Svile” nedavno je usvojio plan proizvodnje za ovu godinu u visini od blizu pet miliona maraka što je izuzetno ambiciozno ako se uzme u obzir činjenica da je prošle godine ukupna realizacija iznosila 2.700.000 KM.
• U naš ovogodišnji plan ugradili smo potrebe Ministarstva odbrane i MUP RS i povećanje se odnosi samo na te stavke. Ne vidim razloga zašto bi republika bila vlasnik kapitala u nekom preduzeću ako se ne interesuje za njegovu sudbinu. U upravljačku strukturu našeg preduzeća Vlada RS je imenovala svoje predstavnike i logično je da se i oni angažuju konkretno, a ne samo verbalno za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo – objašnjava direktor preduzeća Slobodanka Gaćanović.
U “Svili” je zaposleno oko 500 radnika, a prošle godine bilo je angažovano oko 200. Kada bi se ovogodišnji plan i realizovao, što je teško očekivati, posla bi bilo tek za 232 zaposlena. Za onih preostalih 250 trenutno nema rješenja, iako i oni u godišnjim rashodima učestvuju sa 570 hiljada maraka.
A da će zaista biti dosta teškoća svjedoče i rezultatima nedavno provedenog tendera koji se odnosio na isporuku odjeće za Ministarstvo odbrane RS čijim su rezultatima u “Svili” više nego razočarani.
· “Svili” je povjereno da isporuči vojničke vjetrovke u vrijednosti od 319.000 KM za Vojsku RS. Konkurisali smo za sedam artikala, odnosno posao vrijedan 1.100.000 KM, i kao najozbiljniji ponuđač i tekstilni kombinat u Srpskoj računali da će nam se to i povjeriti. Ovim se još jednom pokazao maćehinski odnos prema jedinom našem tekstilnom strateškom preduzeću – kaže Gaćanovićka.
Prema njenom mišljenju ovim se nije ispoštovao ni zaključak Narodne skupštine RS od maja prošle godine kada je naglašeno da se prioritetno štiti domaća proizvodnja. Ona kaže da se na ovaj način ogromna sredstva odlijevaju iz Republike Srpske čudnim kanalima.
· Kako objasniti činjenicu da “Svila” nije dobila posao za izradu vojničkih košulja, iako je najpovoljniji ponuđač. Umjesto nama, posao je povjeren nekom preduzeću iz Srbije – ne krije razočarenje Gaćanovićka.
Ona svoje navode potvrđuje podacima da su Ministarstvo odbrane RS i MUP RS imali doskora godišnju realizaciju u “Svili” po blizu milion maraka. U prošloj godini vrijednost ukupnog posla opala je na svega 42.000 KM.
Gradsko grijanje
Svađe dogrijavaju cijevi
Problemi sa čelinačkim gradskim grijanjem bili su vruća tema i u periodu između dva posljednja broja “Čelinačkih novina”.
“Kratak spoj” između opštine i “Svile” izbio je zbog odluke republičkog termo-energetskog inspektora Slavka Kozomore koji je zabranio upotrebu prespojenog kotla u Gradskoj toplani zbog nedostatka tehničke dokumentacije. Opštinsko rukovodstvo i Radna jedinica “Gradsko grijanje” izrazili su ogorčenje zbog činjenice da je pomenuta odluka donesena na osnovu Pravilnika o tehnološkim propisima objavljenog u Službenom listu FNRJ broj 7 iz 1957. godine i što se bukvalno ušlo u završnicu sezone grijanja.
Predsjednik Skupštine opštine Ilija Vujičić izdao je saopštenje za javnost u kojem je okrivio preduzeće “Svilu”, odnosno njeno poslovodstvo, da radi protiv interesa korisnika grijanja. U tom obraćanju naglašava se da su izmjene sa parovodnog na toplovodni sistem grijanja načinjene radi rentabilnijeg grijanja i na osnovu idejnog rješenja i izvedbe stručnog preduzeća “MIK” iz Beograda. Za tu investiciju opština Čelinac je putem Radne jedinice “Gradsko grijanje” investirala oko 100. 000 KM. U saopštenju se ističe da su prije početka sezone grijanja opština Čelinac i preduzeće “Svila” sklopile ugovor o iznajmljivanju pomenutog kotla, a ugovor je potvrđen i odlukom Upravnog odbora “Svile” nakon čega su uslijedile prepravke poslije kojih gradsko grijanje besprijekorno funkcioniše.
Istovremeno radi rješavanja ovog problema načelnik opštine Čelinac Uroš Janković zatražio je prijem kod predsjednika Vlade RS Dragana Mikerevića.
• Nije tačno da “Svila” radi protiv interesa korisnika grijanja i da je zabranjena upotreba kotla na koji se ugovor odnosi. Te optužbe na naš račun su više nego smiješne. Želimo spriječiti nestručne prepravke koje nanose štetu cijeloj kotlovnici – istakla je direktor “Svile” Slobodanka Gaćanović.
• Postupio sam u skladu sa zakonom i svojim ovlaštenjima, a za ocjenu ovog projekta i njegove opasnosti po opremu i ljude potrebno je da se projektna dokumentacija dostavi na pregled – izjavio je inspektor Kozomora.
• Radimo na izradi projektne dokumentacije i zabrana upotrebe kotla je bila nepotrebna. Korisnici grijanja bi bili jedine žrtve kad bi se grijanje u jeku hladnoća obustavilo – rekao je rukovodilac “Gradskog grijanja” Milorad DŽombić.
Bilo kako bilo, pred nama je dugo toplo ljeto, dovoljno vremena da se naredna zima dočeka u drugačijim okolnostima. Pod uslovom da se ne oponašaju Grimovi cvrčak i mrav.
B. M.
Mićo Dimitrić, direktor i vlasnik preduzeća “Demetra”
Mićo Dimitrić, vlasnik i direktor preduzeća “Demetra” decenijama važi za jednog od najcjenjenijih privatnih poslodavca u čelinačkoj opštini. Među kolegama, poslovnim partnerima, svojim radnicima i sugrađanima uživa veliko poštovanje i autoritet. Ipak, ono što ovog izuzetno aktivnog poslovnog čovjeka posebno čini sretnim jeste harmonija koja zrači u porodičnom krugu koji pored njega i supruge Ruže čini još troje djece, četvoro unučadi i ostali članovi ove ugledne porodice.
Kao visokokvalifikovani ugostitelj karijeru je sticao gotovo cijeli radni vijek u privatnom sektoru, izuzmu li se prve dvije “pripravničke” godine u “Palasu” i “Bosni”. Još prije dvije decenije u ovoj oblasti nastojao je, i uspijevao, uspostaviti svjetske standarde u svom ugostiteljskom objektu “Vikend” koji je važio za reprezentativni restoran ne samo za čelinačke pojmove.
Sredinom 1999. godine gospodin Dimitrić osniva preduzeće “Demetru” koje se bavi prometom i ugradnjom uvoznih materijala za krovove od najkvalitetnijih limova. Za kratko vrijeme stvara jedno od najuspješnijih čelinačkih privatnih preduzeća koje iz godine u godinu bilježi sve bolje poslovne rezultate. Zahvaljujući tome u poslovnoj 2002. godini “Demetra” se učvrstila na nestabilnom tržištu RS i čak dobila “Zlatnu medalju” na Salonu pronalazaka i novih tehnologija “Brisel Eureka 2002”. Od blizu 9.000 privatnih preduzeća, koliko ih je u RS bilo 2002. godine, “Demetra” se svrstala među pet odsto najuspješnijih, preciznije na 361. mjesto.
• Gospodine Dimitrić, koji su najveći problemi s kojima se susreću privatni poslodavci u Republici Srpskoj?
· Sve doskora većina banaka su bile nelikvidne, pa nisu mogle pratiti rad privatnih preduzeća putem povoljnih, odnosno podnošljivih kredita tako da garancija hipotekom ili uz žirante nije bila dovoljna. Sada se naziru lakši načini dobijanja kredita, lakše je doći do garancija, mada su još uvijek krediti nepovoljni, ali se odobravaju što je za nas najvažnije. Neophodan je, uopšteno rečeno, znatno organizovaniji i ozbiljniji pristup privatnom sektoru. U poslodavce treba imati više povjerenja i ne ometati ih suvišnim ograničenjima.
Kada je riječ o Čelincu prema mom mišljenju zaostajemo u industrijskom razvoju u odnosu na okruženje, možda i zato što nas “guši” Banja Luka, preciznije većina poslovnih ljudi jednom nogom živi u Banjoj Luci, a drugom u Čelincu zbog čega su nedovoljno motivisani za investiranje u našem gradu.
Stičem utisak da se odnos opštinske vlasti prema privatnom preduzetništvu poboljšava. Mislim da je on sada na korektnom nivou. Moje iskustvo je pozitivno, mnogo lakše se dobijaju dozvole i saglasnosti u odnosu na raniji period.
· Ako nije poslovna tajna, u kavom položaju se nalazi “Denetra”?
· Već smo u dobroj mjeri obezbijedili posla približno na prošlogodišnjem nivou. Očekujem da ćemo “praznine” dopuniti na Sajmu građevinarstva koji organizuje “Banjalučki velesajam” na kojem mi redovno učestvujemo jer ga smatramo izuzetno korisnim. Posebno me raduje činjenica da se na njemu svake godine bilježi osjetan napredak u organizaciji, time i u ponudi i potražnji.
Trenutno “Demetra” ima 19 zaposlenih, a tokom sezone broj povremenih radnika poveća se za 80 odsto. Plate su “strogo”redovne, i to svakih 15 dana. S jedne strane postignuta je 80 odstotna efektivnost radnog vremena što je za naše uslove izuzetno visoka produktivnost, a s druge od osnivanja ovog preduzeća samo je jedan radnik napustio preduzeće. To govori o korektnom poštovanju međusobnih obaveza.
Za sada radove izvodimo samo u Republici Srpskoj, mada imamo ponuda iz Federacije BiH i Slovenije, ali što zbog problema sa dobijanjem međudržavnih dozvola, što zbog teškoća u organizaciji terenskog izvođenja radova još uvijek ih ne možemo prihvatiti.
· Vi ste poznat kao pedantan privrednik koji bez obzira na sve prepreke nastoji dostići maksimum. Na primjeru “Demetre” šta to znači?
· “Demetra” ide ka standardu ISO 9001 što znači podizanje nivoa organizacije posla i radne discipline i kvaliteta do svjetskih standarda. Iako privrednicima u RS, malo šta ide naruku, nadam se da će već iduće godine taj certifikat krasiti naše prostorije. On će za nas značiti sigurniju poziciju na tržištu i veće povjerenje poslovnih saradnika.
Pored toga oko 1. jula planiramo staviti u funkciju Upravnu zgradu i jednu poslovnu halu, a drugu halu završiti 2004. godine. Time će se uslovi polovanja znatno poboljšati, jer se sada skladišta našeg preduzeća nalaze na četiri mjesta, a kancelarijski prostor je odvojen i stiješnjen.
• Jedno lično pitanje. Ima li šta suvišno što Vam smeta?
· Smeta mi u dobroj mjeri način komunikacije koji dugo vlada među nama. Ja lično nemam problema te vrste, jer nisam stranački opredijeljen niti aktivan uprkos nagovaranjima, ali mislim da politike ima više nego što je treba. Posebno imam zamjerke na vođenje kadrovske politike na svim nivoima. Iako oskudjevamo u stručnom kadru, politička eliminacija je veoma zastupljena. Stručnjak može biti dobar ili loš, bez obzira kojoj partiji pripadao, i samo to bi trebalo biti mjerilo. Najkraće rečeno, meni je neshvatljivo da samo pripadnost različitim političkim partijama unosi nepovjerenje, pa i razdor, među dojučerašnjim dobrim saradnicima.
Podrška studentima
Stipendija za podstrek
Na sastanku rukovodstva opštine Čelinac sa direktorima privrednih preduzeća pokušano je pronaći rješenje za stipendiranje svih čelinačkih studenata koji su položili prvu godinu studija.
Načelnik opštine Uroš Janković istakao je da čelinačka opština već stipendira 11 studenata i četiri srednjoškolca, a budući da je za ovu godinu buDžetom predviđen iznos od 15.000 KM moguće je da se još za sedam najboljih studenata obezbijede mjesečne stipendije u iznosu od 80 KM. Međutim, na raspisani konkurs prijavilo se 30 studenata, što je navelo opštinsko rukovodstvo da od preduzeća zatraže podršku kako bi se obezbijede stipendije za sve njih.
Iako se čelinačka privredna preduzeća nalaze u nezavidnom položaju, a neka od njih već imaju i svoje stipendiste, većina njihovih direktora obećala je da će od svojih Upravnih odbora nastojati obezbijediti podršku koja bi legalizovala ovu odluku. Jednoglasno je zaključeno da bi svim tim studentima trebalo obezbijediti makar besplatnu voznu kartu do Banje Luke gdje svakodnevno putuju na predavanja.
Bilo je riječi i o kriterijumima za dodjelu stipendija. Dok su se direktori preduzeća zalagali za uzimanje u obzir i materijalnog stanja porodice studenta, opštinsko rukovodstvo je insistiralo na prosjeku ocjena.
Od 30 prispjelih molbi, istina dvije sa zakašnjenjem, po dobrim ocjenama prednjače: Ivana Đurić, student treće godine prirodno-matematičkog fakulteta sa prosjekom od 9,50; Jagoda Pejaković, četvrta godina ekonomije i Borjana Dakić, treća godina arhitekture, po 9,33; Dragan Stanić, treća godina arhitekture 9,00; itd.
Savindan
Prosvjetari za trpezom
Sve tri čelinačke osnovne škole sa blizu 2.000 osnovaca i Srednja škola sa oko 500 đaka, kao i blizu 200 njihovih nastavnika i profesora na prigodan način obilježili su svoju slavu Svetog Savu.
Tim povodom u Sretnjeskoj crkvi protonamjesnik Vinko Topić služio je svetu liturgiju, a nakon molitve u Domu kulture priređen je kulturno-zabavni program. Potom je hotelu “Turist” obavljen slavski ručak.
Sretenje Gospodnje
Slava parohije i hrama
Povodom Sretenja Gospodnjeg, slave parohije čelinačke i parohijskog hrama, svetu liturgiju u Sretenjskoj crkvi služio je izaslanik episkopa banjolučkog Jefrema protojerej stavrofor Veselin Mijatović sa više sveštenika i đakona Banjolučke eparhije.
Nakon molitve, kojoj je prisustvovalo više stotina parohijana i gostiju, protojerej Mijatović osveštao je slavki kolač, vino i žito i blagoslovio ovogodišnje slavske domaćine Stanoja Šikanjića, njegovu suprugu Stojicu, sinove Draška i Borisa i ostale potomke. On je istakao da su domaćini naredne parohijske i hramovne slave Željko V. Cvijanović i Željko M. Cvijanović.
Nakon svečanog ophoda oko hrama u Parohijskom domu uslijedio je slavski ručak.
Parohija čelinačka osnovana je 1938, a crkva Sretenja Gospodnjeg izgrađena, pored temelja prethodne crkve Kirijaka Otšelnika (Miholjdan) koju su ustaše porušile 1941. godine, tačno prije tri decenije. U njoj službuje protonamjesnik Vinko Topić koji je 1983. godine naslijedio protu Kajicu Kostreševića (1913 – 1986).
U čelinačkoj parohiji ranije su službovali Nikola Pejović (1938 – 1941), Predrag Radovanović, paroh rebrovački (opsluživao 1945 – 1951), i Kajica Kostrešević.
Kajica Kostrešević (1913 – 1986) završio je bogosloviju u Sarajevu nakon koje je raspoređen na službu u Skender Vakuf (Kneževo) gdje je boravio od 1938. do 1941. odakle su ga sa više pravoslavnih sveštenika ustaše protjerale u logor Caprag, a nakon puštanja službovao je u okolini Paraćina. Vratio se u Krajinu i po naređenju pridružio kraljevoj vojsci.
Nakon rata osuđen je na 15 godina robije. Odležao je u Zenici pet godina, a onda je amnestiran. Za čelinačkog paroha postavljen je 1951. godine gdje je ostao do 1983. godine kada je penzionisan. U međuvremenu je opsluživao i parohiju Kole na Manjači i to između 1959. i 1966. godine. U narodu je ostao u lijepom sjećanju.
Borci slavili
Slavu Boračke organizacije RS, Svetog Trifuna, obilježila je prvi put i opštinska Boračka organizacija iz Čelinca.
Parastos za 205 poginulih boraca iz čelinačke opštine služio je protonamjesnik Vinko Topić u Sretenjskoj crkvi. Nakon molitve paroh čelinački pozvao je članove Boračke organizacije i parohijane da se aktivnije uključe u izgradnju Spomen-hrama kako bi se izgradio dostojan spomenik svim poginulim borcima iz ovog kraja.
Vijence u Spomen-sobi položile su delegacije Boračke organizacije iz Čelinca i delegacija bratske opštine Trstenik iz Srbije koju su činili Branko Damjanović, potpredsjednik Skupštine opštine, i Ivan Dubičanin, predsjednik Izvršnog savjeta opštine.
· Udruženje boraca opštine Čelinac osnovano je 12. oktobra 1992. godine otkada djelujemo u kontinuitetu i nastojimo zaštititi prava naših članova i žrtava rata. Svoje delegate na konstituirajuću sjednicu uputile su čelinačka Laka pješadijska brigada, Prva oklopna brigada, MUP i druge ratne jedinice. Za predsjednika Boračke organizacije izabran je Dane Maglov, a za članove Izvršnog odbora Zdravko Čegar, Dušanka Krminac, Miroslav Dragojević, Rade Mikać i Sreten Vujić. Za prve delegate u Skupštinu Boračke organizacije RS izabrani su Mirko Kosić i Dane Vuković - istakao je između ostalog predsjednik opštinske Boračke organizacije Slavko Vučić obraćajući se gostima.
Ovom prilikom dodijeljene su plakete u znak zahvalnosti za izuzetan doprinos afirmaciji Boračke organizacije: Danilu Maglovu, Marinku Srdiću, Miladinu Milovuku, Milanu Topiću, Petru Savičiću, Miroslavu Dragojeviću, Gojku Stokući, Dragi Triviću, Sretenu Vujiću, Zoranu Jungiću, Verici Mandić, te preduzećima “Mermer” i “Svila”, kao i Stomatološkoj oridinaciji “Krčić”.
Dodijeljene su i zahvalnice za pomoć u izgradnji Spomen-sobe: Urošu Jankoviću, Gojku Tešiću, protonamjesniku Vinku Topiću, Bori Stankoviću, Institutu za ispitivanje materijala iz Banje Luke, Šumskom gazdinstvu “Čelinac”, Skupštini opštine Čelinac, preduzećima “Flor”, “Poljopromet”, “Svila”, “Torine SNVD”, “Torineks”, ”Granit”, “Demetra”, Komunalno preduzeće i “Design” iz Čelinca, te “Mljekari”, “Metalu” i “Telekom RS” iz Banje Luke.
Po članske karte
Na posljednjoj sjednici Predsjedništva Boračke organizacije iz Čelinca analiziran je rad u proteklom periodu kako bi se otklonili nedostaci u narednom periodu. Istaknuto je da je ovo udruženje uglavnom aktivno, mada ima izuzetno pasivnih mjesnih odbora.
Bilo je više primjedbi zbog sporosti revizije priznatih prava učesnika rata uz insistiranje da Boračka organizacija mora biti uključena u ove aktivnosti i ubrzati ih.
Takođe, bilo je dosta primjedbi i na postupak kategorizacije boraca i izdavanja negativnog mišljenja za borce protiv kojih su podnesene prijave zbog dezerterstva. Konstatovano je da je kategorizacija završena za oko 1.500 boraca i da je tridesetak boraca dobilo negativno mišljenje zbog čega su im uskraćena prava propisana zakonom iako mnogi od njih imaju po više godina učešća u ratu. Predsjedništvo je izrazilo ogorčenje što su od ovakvih boraca u povoljnijem položaju ratni profiteri i donatori.
Zaključeno je da se struja subvencionira isključivo članovima Boračke organizacije.
Sa škole na crkvu
Nedavno je spomen-ploča za poginule Čelinčane u borbama za “koridor” i na posavskom ratištu sa zida škole u Krepšiću prenesena na crkvu u istom mjestu. Po mišljenju boraca ovo je znatno prikladnije mjesto.
Osvećenje krova crkve u Krepšiću predviđeno je za 15. juni ove godine, odnosno na dan Svete Trojice.
Pregled događaja
Đinđić u Banju Luku,
Šešelj u Hag
Ime jedne države, nama toliko i bez pravog razloga drage – Jugoslavije, otišlo je u arhivu. Doduše država je mnogo ranije nestala, a njeni djelići su se rasuli po balkanskim gudurama. To što je ona doslovno konačno jednom nestala i nije neki poseban problem. Najveća teškoća našla se pred sportskim navijačima, jer im je sada skandiranje znatno otežano. Da bi se postepeno privikli, pobrinula se, a ko bi drugi, nego fudbalska reprezentacija, koja je u Podgorici remizirala jedan veoma važan meč sa AzerbejDžanom. Tako će “Srbija i Crna Gora” postepeno ulaziti u grlo i uši.
Na nemirnoj političkoj sceni Republike Srpske po pravilu najosjetljiviji su ministri finansija. Simeun Vilendečić doživio je sudbinu svog prethodnika i doskorašnjeg šefa Milenka Vračara. On kaže da je dao ostavku jer Republika Srpska gubi oslonac. Drugim riječima ako RS izgubi nadležnost nad izvornim prihodima, a to su carine i porezi u prvom redu, a upravo takvo rješenje nameće međunarodna zajednica, opstanak Srpske je najozbiljnije doveden u pitanje. Ako to kaže ministar, makar i bivši, onda je stanje mnogo ozbiljnije nego što javnost, odnosno neupućeni građani, mogu i pretpostaviti.
S druge strane opozicija tvrdi da je Vilendečić podnio ostavku zbog afere vezane za prodaju “Dobojske banke” za jedan evro, koliko je izgleda najčešća vrijednost naših banaka. Navodno, u nju su upletena dobro poznata lica iz našeg finansijskog sektora. Dok brojni građani bezuspješno tragaju za svojom ušteđevinom koju su nekada pohranjivali, preciznije sahranjivali, u trezore tih istih banaka, dotle one odlaze u bescijenje ljudima koji su svoju ušteđevinu čuvali na nekim drugim mjestima. Sudeći prema cijeni, dalo bi se zaključiti da se radi o rujinama u najzabačenijim našim selima, a ne velelijepnim i luksuznim objektima, po pravilu, u centru gradova.
Evropska unija planira je do 2008. godine ukinuti carine, a obećava se da će BiH prije tog roka ukinuti carine sa, nama bratskim zemljama, Srbijom, Crnom Gorom, Hrvatskom i Turskom.
Da i međunarodna zajednica mešetari u čarobnom trouglu između Une, Save i Drine, koji je izgleda crnja rupa od “Bermudskog” svjedoči i podatak vezan za izradu novih ličnih karata. Ruku na srce, nove i nisu bile baš neophodne jer su ostale neriješene i mnogo veće stvari, a drugo, sa deset maraka cijena je prije izrade skočila na 14,5 KM, a možda to i nije zadnja cifra.
U Banjoj Luci svečano u rad puštena fabrika lijekova “Hemofarm”. Tim povodom u prestonicu Srpske doputovao srbijanski premijer Zoran Đinđić. Pripremljen mu srdačan doček, doduše manje patriotski i euforično obojen od nekdašnje posjete saveznog predsjednika Voje Koštunice. Ipak, izazvao je kratak spoj u rukovodstvu RS. Crvenu vrpcu koja simboliše početak rada novog privrednog kolektiva trebao je prema protokolu presjeći predsjednik Vlade RS Dragan Mikerević, a onda se boravak uz Đinđića svima naglo dopao, pa to učinio predsjednik Dragan Čavić na što se premijer Mikerević mnogo naljutio i otišao svojim poslom.
Vojnici SFOR pretukli prijedorskog penzionera Milorada Bilbiju tragajući za naoružanjem. Rasplet se dogodio tako što su predstavnici vlasti RS uputili protest SFOR, a njihovi predstavnici demantovali da su nedužnog Bilbiju uopšte tukli. Time je nesrećni čovjek, pored toga što je nakon teških povreda završio u bolnici ispao i lažov.
Predsjednik Srpske radikalne stranke i jedna od najistaknutijih ličnosti balkanske političke pozornice u posljednjoj deceniji Vojislav Šešelj dobrovoljno otputovao u Hag nakon podizanja optužnice protiv njega. Usput je obećao da će izvojevati pobjedu, pa i rasturiti nepravedni Haški tribunal.
Sindikalci “Elektroprivrede RS” u medijskoj ofanzivi kojoj je cilj da spriječi privatizaciju ovog preduzeća koju nameće međunarodna zajednica. Ako se uzme u obzir monopolski položaj ovog kolektiva i ukupna privredna situacija u BiH, nije ni čudo što se za njega jagme svi od međunarodne zajednice, preko institucija Srpske do radnika. Nekadašnji privredni giganti koji su do rata zapošljavali hiljade radnika, a sada bi u njih prvo trebalo uložiti, pa onda brati kajmak, nemaju mušterije, pa zarastaju u korov. Lakše je odmah prijeći u berbu.
SAD uz čvrstu podršku Velike Britanije uporno nastoje nagovoriti ostatak svijeta da napadne Irak. O ratnom plijenu drugom prilikom.
Sud za prekršaje
Opštinskom sudu za prekršaje u Čelincu u prošloj godini podneseno je ukupno 987 predmeta od čega ih je riješeno 667, dok je 50 predmeta obustavljeno zbog zastare, a u postupku je ostalo 270 predmeta.
Najviše predmeta, i to 552, odnosilo se na saobraćajne prekršaje, 120 na privredne, 102 na narušavanje javnog reda i mira, a 78 su iz drugih oblasti.
Na žalbe čelinačkog sudije Zvjezdane Đurić višim sudskim instancama žalilo se 85 okrivljenih, a samo je jedna presuda preinačena.
Humanitarna organizacija CRS
Međunarodna humanitarna organizacija “Catholic relief services” obezbijedila je za ovu godinu 600 besplatnih obroka za đake Osnovne škole “Miloš Dujić” iz Čelinca i “Mladen Stojanović” iz Jošavke koji su materijalno ugroženi.
Pored toga ovim školama obezbijeđeno je 12 hiljada maraka koje su utrošene za sanaciju fiskulturne sale, sanaciju učionica i nabavku opreme.
Direktori škola Sreten Vujić i Đurađ Popović zahvaljujući se donatorima istakli su da je urađen izuzetno human gest kojim su znatno za duži period poboljšani uslovi za boravak djece u školi.
Remontovanje uz probleme
Nedavno se 17 radnika Fabrike kreča “Hidrat” požalilo “Čelinačkim novinama” da su dobili otkaz.
· Zatražili smo od direktora da nam obrazloži na osnovu čega nam je podijelio decembarsku platu od po sto maraka, a on nam je odmah zaprijetio otkazom i pozvao nas da uzmemo radne knjižice. I to cijeloj jedinici održavanja – precizirao je Duško Cigan.
Direktor “Hidrata” Velibor Kurtinović drugačije tumači ovaj spor:
· Nije tačno da sam im samovoljno dao otkaz, nego sam pokrenuo disciplinski postupak. Svi su saslušani pred komisijom i ja očekujem da će dvojica-trojica, koji su inače problematični u preduzeću, dobiti otkaz, ali ne zbog moje samovolje, nego zbog svog nerada i nediscipline koju prave u fabrici. Ima radnika koji ljeto provode mimo kruga preduzeća, a kada dođe zima zahtijevaju plate. To više nismo u stanju podnositi.
Studentski standard prioritet
Na nedavno održanoj sjednici Skupštine Jugoslovenske asocijacije studenata Ekonomskih fakulteta (JASEF) u Banjoj Luci razmatrani su brojni problemi vezani za studentski standard, kvalitet nastave na fakultetima, ponašanje studenata, održavanje sportskih takmičenja, pokretanje studentskog lista i slično.
· Moram izraziti zadovoljstvo da je ova naša sjednica bila izuzetno zapažena u javnosti. Ilustracije radi, delegaciju JASEF-a primili su tadašnji premijer RS Mladen Ivanić, te ministri prosvjete i sporta. Što se tiče rada Skupštine usaglasili smo plan za naredni period i dogovorili se da se “Ekonomijada 2003” prvi put održi u Republici Srpskoj, i to u Banji Vrućici, gdje će se održati i naredna Skupština – kaže predsjednik JASEF-a Slaviša Kovačević, naš sugrađanin.
JASEF čine studenti Ekonomskih fakulteta iz Beograda, Niša, Kragujevca, Subotice, Prištine, Podgorice, Skoplja, Banje Luke, Srpskog Sarajeva i Brčkog.
Sudbina našeg sela
Piše: prof. dr Ostoja Đukić
U gradu nema šta da se radi, a u selu nema ko daradi!
Naše selo sve više stari i neosjetno umire. Taj tragični prizor dešava se pred našim očima. U selu su ostali starci i starice, oni koji nemaju drugog izbora i samo pokoji zaljubljenik u selo i prirodu, rijetki farmer koji nastoji da dokaže da je ipak moguć dostojan život u selu.
U selo pokatkad svraćaju vikendaši i rodbina u goste, da obiđu grobove predaka ili prisustvuje narodnim saborima koji ih vežu za njihovu mladost. Naravno dođu i oni iz grada koji u domovima ostarjelih roditelja, napune torbe hranom i vrate se prvim autobusom, vozom, ne rijetko i vlastitim automobilom, u grad.
Na mnogim mjestima Republike Srpske sela su potpuno nestala. Ostale su puste kuće i gospodarski objekti koji postepeno, ali sigurno nagriza zub vremena.
Bijela kuga odavno hara selom. Selo je u novije vrijeme na našim prostorima neveselo, a samo ponegdje može se sresti ona poslovična romantična slika seoske idile koja govori o srećnom životu na selu. Selo je ostalo bez seljaka zapostavljeno i prepušteno samo sebi. Nalazi se na izdisaju, u samrtnom ropcu. Nema pjesme momačke, djevojačke, žetelačke, čobanske, kosačke, slavske...
Stočni fond je sveden na minimum, a šume nemilosrdno krčene. Ima u našem narodu izjava: “U ratu strada sirotinja, stoka i šuma”. S prvom.
Ovakve slike u selima srećemo već decenijama, a sve zbog loše brige društvene zajednice o njemu. Infrastruktura je zapostavljana, poljoprivredna proizvodnja ne da nije afirmisana, nego je čak omalovažavana, zapostavljao se i društveni život na selu, posebno sport i kultura. Jednostavno, društvena zajednica je slučajno ili ne afirmisala pomodno napuštanje sela i izbjegavanje mladih da se bave poljoprivredom, naročito ženska populacija. Sve to u mlade je ugradilo shvatanje da se školovanjem stiče legitimnost za život u gradu i da je sramota živjeti na selu.
Danas je seljak izložen politički igrama, intrigama, i manipulacijama od strane političkih partija i njihovih lidera. Izbori prolaze, seljak ukazuje povjerenje kako-kome, a uvijek ostaje sve po starom – selo ostaje bez komunikacija i osnovnih objekata koji im omogućavaju pristojan život na selu.
Sve to doprinijelo je zaključavanju kuća slijepom ključanicom, više grobova nego kolijevki, zapuštenim imanjima.
Ekonomska sfera za opstanak sela je od presudnog značaja, ali nije i jedina. Da bi se selo obnovilo i spasilo od umiranja treba donijeti stimulativne mjere za život na selu i izvršiti preraspodjelu buDžeta u korist poljoprivrede i sela, prilagoditi fiskalnu i carinsku politiku potrebama seljaka i poljoprivrednika, osavremeniti zadrugarstvo, poboljšati infrastrukturu, graditi privredne, sportske i kulturne objekte po selima. Naša sela su kao stvorena za gradnju farmi na kojima se može proizvoditi zdrava hrana i bila je prava ludost zanemariti tu činjenicu.
Treba imati na umu da se retorikom problemi ne rješavaju i da bi se to postiglo treba činiti konkretna djela. Jedna od prvih mjera trebala bi biti olakšavanje plasmana poljoprivrednih proizvoda na našem, ali i inostranom, tržištu.
Dok se to ne desi i dalje će mladi bračni parovi u gradu živjeti kao podstanari i na ivici socijalne bijede, umjesto da stvaraju imanje i zdravo potomstvo.
Najveći broj društvenih problema s kojima smo upravo suočeni proizašao je iz lošeg odnosa prema selu. Naime, seoska djeca su od malih nogu uvijek učena da rade i da snose odgovornost za svoje postupke. U gradu danas su ona često prepuštena ulici, lošim uticajima, raznim iskušenjima i porocima, jer u trci za egzistencijom roditelji nemaju vremena za svoju djecu.
Jednostavno, mora se pronaći obrazac za zdravo življenje i u selu i u gradu, a to se može samo ako se povratiti ugled našem seljaku koji je oduvijek bio čistog obraza. Zapostavljeni kult rada treba afirmisati.
Nema ni sela ni države bez bogatog seljaka. A na selu niko neće da živi ako nema ekonomski interes, što je logično.
Seljaštvo se po običaju priziva samo za vrijeme rata u koji seljak prvi ide, a posljednji se iz njega vraća, u doba izbora i kriza. Seljaštvo je uvijek državu spašavalo u vrijeme ratova i prirodnih katastrofa.
Dok prigradska i ravničarska sela imaju perspektivu, dotle brdsko-planinska su pred umiranjem.
A nestane li naše tradicionalno selo, nestaće i naše kulture, narodnih predanja, folklora, narodnih običaja, nestaće sve ono što zovemo narodnim blagom, odnosno korijenima iz kojih smo postali. Selu, dakle, treba vratiti nekadašnji sjaj i značaj uz uvažavanje modernih tokova društva i uz spajanje tradicijionalnih sa savremenim potrebama seljaka i društva.
Recenzija uDžbenika istorije
Piše: prof. dr Živko Sekulić
Bez uvredljivih sadržaja
Do naredne školske godine trebao bi se pojaviti uDžbenik istorije namijenjen za učenike prvih razreda srednjih stručnih škola (treći stepen) autora prof. dr Ranka Pejića.
Koncepcija budućeg uDžbenika odudara od dosadašnje prakse pristupa ovoj vrsti posla i uklapa se u intencije savremenog edukativnog trenda u kojem se insistira na eliminaciji uvredljivih nastavno-vaspitnih sadržaja.
Sudeći objektivno, rukopis je u cjelini nešto obimniji. Međutim, nije preobiman. NJegova, na prvi pogled preopširnost, proističe iz heterogenosti nastavnog programa, koji ga u ovim slučajevima pokriva i zadovoljava u nužnoj dimenziji. Opšti je utisak da je autor bio svjestan ovog problema. Stoga je u svom pokušaju nastojao pomiriti ove dvije krajnosti, znajući koje su opasnosti u slučaju prelaska granice dozvoljenog, u čemu je po opštem uvjerenju imao uspjeha.
Sadržaj rukopisa je respektivna tekstualna konstrukcija. Pisan je profesionalno odgovorno, informativno i pregledno. Zapravo, rukopis po svojim osnovnim karakteristikama sadrži didaktičku atribuciju, koja ga situira u izuzetan tematski materijal, poželjan za publikovanje i nastavnu upotrebu. Osnovni lajtmotiv u radu autora bila je didaktička prezentacija istorijskog teksta sa vaspitnom i obrazovnom porukom u kojoj su nepoznanica vrijeđanje drugih naroda i konfesija. Stoga su suživot i tolerancija na području Bosne i Hercegovine, pa i regiona, prepoznatljivi u projektu ove buduće pedagoške publikacije.
Vrijedno je hvale što se autor rukopisa vinuo izvan atmosfere BiH, područja u kojem su do nedavno vladali međunacionalni konflikti, dominirali vjerska i nacionalna isključivost koji su vodili u besmisao, ostavljajući tragične posljedice na ljudskom i materijalnom planu. Na taj način konkretno su manifestovani ljudska širina i humanizam, što je novina u dosadašnjoj vaspitno-obrazovnoj praksi i izdavačkim poduhvatima na našim geogrfskim prostorima. Najnoviji pozitivan primjer trebao bi biti putokaz budućim potencijalnim autorima i realizatorima istih ili srodnih nastavno-vaspitnih sadržaja, kao i izdavačima naslova ovakve namjene. Ovo prije svega radi boljeg i sretnijeg života i suživota svih ljudi, naroda i nacionalnih manjina na području RS, BiH i okruženja.
UDžbenik je u svakom slučaju rezultat rada kolektivnog tima. Stoga će i ovoga puta biti od značaja podjednako angažovanje redakcionog lanca, pogotovo njegove karike u funkciji likovnog konsultanta u smislu perfekcije osmišnjavanja tekstualnog sadržaja i eventualno njegova dodatnog pojašnjenja. U konkretnom primjeru ovaj element smatram značajnim.
I na kraju, navedene okolnosti kao i činjenica da je autor budućeg uDžbenika vodio računa o zastupljenosti BiH i podjednako svih njenih naroda i nacionalnih manjina u stvaranju opšte ljudske i nacionalne istorije, te dovoljno istaknuta uloga ovog regiona u značajnim svjetskim i nacionalnim istorijskim procesima, bili su dovoljni razlozi i povod kojim sam se kao recenzent rukovodio, da ovaj rukopis najtoplije preporučim izdavaču za njegovo štampanje i praktičnu upotrebu budućeg naslova.
Knjige na pravu adresu
Nedavno je domaćin iz Babića i naš redovni čitalac Nedo Knežević Narodnoj biblioteci “Ivo Andrić” poklonio tridesetak knjiga.
- Djeca su mi završila školu, pa vjerujem da će ove knjige dobro doći još nekim učenicima. Mislim da im je mjesto u biblioteci, a onaj kome zatrebaju zna gdje ih može naći – kaže Nedo, inače uspješan poljoprivrednik koji veliku pažnju posvećuje zaštiti narodnih običaja.
Višak policajaca
Policijska stanica iz Čelinca trenutno ima 74 radnika što je za 14 više od sistematizacije, što znači da će se broj policajaca i dalje smanjivati. Prestala su s radom oba Policijska odjeljenja: u Popovcu i Staroj Dubravi.
U toku prošle godine radnici Policijske stanice iz Čelinca evidentirali su 59 krivičnih dijela, što je za pet više nego što je načinjeno u 2001. godini. Na opšti kriminalitet odnosi se 51 kriminalna radnja, pet ih je načinjeno u oblasti privrede, a tri u saobraćaju.
U oblasti opšteg kriminaliteta na krađe odnose se 42 prijave, nedozvoljeni promet oružja i šumske krađe po dvije, a razbojništvo, paljevina, prikrivanje, izazivanje opšte opasnosti i nedozvoljeni ribolov po jedna prijava.
Od kriminalnih radnji u oblasti privrede na utaju poreza i doprinosa odnosi se jedna prijava, falsifikovanje službenih isprava i novca po dvije. Načinjena materijalna šteta procijenjena je na blizu 170 hiljada maraka.
· Podneseno je 57 krivičnih prijava nadležnom javnom tužilaštvu protiv 29 lica. Kada je riječ o izvršiocima kriminalnih djela kaže se da ih je 44 učinio nepoznati, a sedam poznati izvršioc. Rasvijetljeno je 29 krivičnih djela, ili 66 odsto – ističe komandir Policijske stanice u Čelincu Mirko Mikanović.
Tokom 2002. godine policija je u Čelincu evidentirala 92 slučaja narušavanja javnog reda i mira u kojima je učestvovalo 156 lica. Opštinskom Sudu za prekršaje podnesena su 92 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv 132 lica, a izrečeno je i 85 opomena. dva lica lišili slobode, lakše
U narušavanju javnog reda i mira najviše je bilo tuča i fizičkih napada, i to 47 u kojima je dvadesetak lica povrijeđeno.
· Najviše prekršaja načinjeno je u ugostiteljskim objektima i na ulici u noćnim satima. Gotovo polovina prekršaja načinjena je u periodu iza ponoći do jutarnjih časova. Većina učesnika u izgredima bilo je u alkoholisanom stanju, a radi se uglavnom o mlađih lica, često i maloljetnicima. Prema našem mišljenju sudske presude su od presudne važnosti za preventivno djelovanje u suzbijanju narušavanja javnog reda i mira i one bi morale biti rigoroznije, pogotovo prema onim licima koja su višestruki prekršioci – kaže Mikanović.
On napominje da dosta problema u ovoj oblasti nastaje zbog činjenice da se vlasnici ugostiteljskih objekata ne pridržavaju odluke opštinske Skupštine o radnom vremenu.
Na području čelinačke opštine tokom prošle godine evidentirano je i 87 saobraćajnih nezgoda što je za 21 odsto manje u odnosu na 2001. godinu. U njima su učestvovala 153 vozila, a dva lica su poginula, sedam je zadobilo teže, a 20 lakše povrede, dok je u 61 saobraćajki načinjena samo materijalna šteta.
Iz saobraćaja je isključeno 127 vozila od čega 29 zbog tehničke neispravnosti, a 98 zbog neispravne registracije. Bez vozačke dozvole ostalo je 150 vozača od čega 119 zbog alkoholisanog stanja, 24 zbog upravljanja vozilom prije sticanja prava na posjedovanje vozačke dozvole, a sedam lica je načinilo prekršaje druge vrste.
Pored toga na vanredni tehnički pregled upućeno je 89 vozila od čega je potvrđena neispravnost u 85 slučajeva.
Policajci su na licu mjesta naplatili 2.669 mandatnih kazni u iznosu od po deset KM, a Sudu za prekršaje podnijeli 423 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zbog 546 prekršaja u kojima je prijavljeno 439 lica. Sud je prihvatio 367, a odbacio pet zahtjeva.
· Saobraćajna bezbjednost u odnosu na prošlu godinu je poboljšana ako se razmatra broj saobraćajnih nezgoda i nastradalih lica. Međutim, mi nismo zadovoljni jer bi ona mogla biti daleko bolja kada bi se vozači pridržavali saobraćajnih propisa i koristili samo tehnički ispravna vozila, i naravno kada bi putevi bili bolji – kaž Mikanović.
Susreti
Živojin Kostrešević
Hroničar šnjegotinskih zbivanja
Živojin Kostrešević je živa enciklopedija šnjegotinskog kraja i svoje porodice koja prema njegovoj evidenciji ima 86 domaćinstava sa 260 čeljadi. On je sin Gostimirov, odnosno unuk čuvenog Alekse. Rođen je 1928. godine. Djetinjstva se dobro sjeća, s razlogom.
· Moj stric Boško (1884 –1942), po opredjeljenju radikal, bio je neformalna, ali prava vlast u selu. Bio je uticajan i bogat, u porodici neprikosnoven autoritet, ali su se njega plašili i sveštenik i učitelj i šumar i knez i žandar i svi drugi državni službenici, ali i seljaci. Bio je starješina mnogočlane porodične zadruge, u njegovoj kući bilo je četrdesetčetvoro čeljadi. Gdje god je išao jahao je konja, a ja sam kao najbrže čeljade u kući, po njegovom izboru vječito ga pratio, ali pješke. Nije bilo lako, posebno kada je gonio stoku na pijacu u Kotor Varoš preko Uzlomca i Prnjavor preko brda. Tada su djeca sve do prvih mrazeva hodala bosa gdje god se išlo. Kada se odnekud vraćao, bez obzira na doba dana Boška su morale dočekati snaje, izuti mu obući i toplom vodom oprati noge. Čuvši jedanput da idu ustaše s namjerom da pobjegne skočio je kroz prozor, iako je imao preko 57 godina, polomio se i kao invalid uskoro umro – prisjeća se Živojin.
Pred Drugi svjetski rat Živojin je završio osnovnu školu na Karaču, a u vojsku je otišao sa petnaest godina pred kraj rata, da bi nastavio služenje u vazduhoplovstvu u Mostaru kao vezista sve do 1947. godine. Komandant mu je bio lično Viktor Bubanj koji se sada češće pominje, neslavno nažalost po sarajevskoj kasarni, logoru za Srbe tokom rata, a sada sudu. Odslužio je vojsku, a nije bio punoljetan.
· Po dolasku iz vojske po naređenju partije vodio sam analfabetske tečajeve i zaposlio se kao trgovac u prvoj šnjegotinskoj zadrugzi u Šnjegotini Gornjoj. Završavam u Brčkom knjigovodstveni kurs tako da me unapređuju u poslovođu, a potom i u blagajnika. Iz zadruge sam poslije 41 godine staža penzionisan. Bio sam i opštinski službenik u Čelincu i matičar u Jošavki. Jedno vrijeme radio sam i na željeznici na izgradnji pruge– priča Živojin.
Naslijedio je poznatog kneza Dušana Vujičića koji je neprikosnoveno vladao tridesetak godina šnjegotinskim krajem.
· Nisam se ja borio za vlast. Nikada nisam ljude tužakao, nastojao sam ih zaštititi gdje god sam mogao. Međutim, u to vrijeme među rijetkima bio sam pismen, a volio sam i novotarije. Prvi sam u Šnjegotini 1948. godine nabavio bicikl. Naučio sam ga voziti ranije u Derventi, a kupio ga u Pribiniću. Od tada do danas uvijek imam ispravan bicikl. U to vrijeme on je značio kao danas najnoviji model “mercedesa” i uz njega mnogo lakše se dolazilo ne samo do cilja, nego i do djevojaka – objašnjava Živojin.
Naslijedio je i prvog fotografa u gornjem toku ukrinskog sliva Mihajla Bujruka. Fotoaparat je kupio 1948. godine od nekog čovjeka iz Čečave koji se bavio popravkom šivaćih mašina. Promijenio je nekoliko fotoaparata i potrošio mnogo svog novca da bi drugima ovjekovječio važne životne radosti i značajne događaje u svom zavičaju. Fotografisao je čak i za lične karte. Ima foto-arhivu od nekoliko hiljada crno-bijelih negativa. Za čovjeka poput Živojina ljudi kažu da je sluga naroda. A to nikada nije zahvalno biti.
Bavio se i sportom u mladosti, mahom atletikom i fiskulturom što je u to vrijeme bilo popularno, a zbog nedostatka sportskih terena i rekvizita i jedino pristupačno.
· Imam pet udarničkih znački koji ovoj mlađoj generaciji ama baš ništa ne znače, a ja sam za svaku od njih preko svojih leđa prebacio hiljade kubika kamena i zemlje, prolio mnogo litara znoji, često su žuljevi i krvarili. Bio sam na izgradnji zeničke željezare, autoputa Beograd – Zagreb, pruge Banja Luka – Doboj. Devet dunuma svoje zemlje dao sam za izgradnju škole u Šnjegotini Velikoj. Među prvima sam u Staroj Dubravi sagradio kuću, preciznije prvi su s brda uz novu prugu sišli neki Ukrajinci, pa Đorđo Trbić i ja 1956. godine. U toj mojoj kući dugo vremena bila je ambulanta i druge starodubravske ustanove. Nizačim ne žalim, sve sam to radio dobrovoljno, jer nikada nisam želio više nego što mi treba – ispovijeda se Živojin.
Sa Angelinom od 1950. godine dijeli dobro i zlo. Imaju sina Gorana, dugogodišnjeg uspješnog prvotimaca, a sada i trenera prnjavorskog Fudbalskog kluba “LJubić” i lijepe uspomene bez obzira na sve teškoće s kojima su se u životu susretali.
B. MAKSIMOVIĆ
Izviđači
DRUŽENJE U HERCEG-NOVOM
Petočlana ekipa čelinačkog odreda izviđača: Stanković Milica, Trivić Vedrana, Balta Violeta, Jungić Jovica i Tešanović Gordana nedavno je učestvovala na izviđačkoj manifestaciji u Herceg Novom gdje se od 1969. godine održava turističko-kulturološki festival sa pozorišnim, muzičkim, likovnim, književnim i karnevalskim programima. U okviru ovog praznovanja članovi OI «ORJEN» iz Herceg Novog organizuju susrete izviđača «MIMOZA».
Ove godine učestvovalo je oko 200 izviđača iz Nikšića, Podgorice, Tuzle, Banje Luke, Beograda, Niša, Prijedora, Kozarske Dubice, Trebinja, Bileće, Kruševca, Čelinca... Akcija objedinjuje sve starosne generacije.
Domaćini su se kao i dosad pridržavali tradicije u kojoj su njihovi gosti mogli samo uživati krstarenjem brodom po Bokokotorskom zalivu, prisustvom otvaranju praznika na trgu u Herceg Novom, učešćem na velikoj fešti u Baošiću, izletima, noćnim druženjima i drugim lijepim skupovima.
Pored ovih aktivnosti neizostavan je i takmičarski dio u disciplinama: pikado, puška, praćka, PC video-igre, testovi raznih tema, kulturno-zabavni program, maskembal. Ove godine najbolji plasman su imali izviđači iz Nikšića, a Čelinac je naravno «zlatna sredina» (puška nam malo zanosila). Maksimalan broj bodova dobili smo za predzadatak (poklon), kome se takmičarska komisija oduševila, a čiji je sadržaj veoma interesantan: ručno šivena torba, priglavci, Čelinačke novine, knjiga «Zavičaj na dlanu», flaša domaće rakije i klip kukuruza.
Kao i na svim akcijama, naša ekipa je iskoristila priliku da promoviše «Mlinsku Rijeku 2004» a, naravno i da pozove nove i stare prijatelje da budu naši gosti naredne godine. I tako, od četvrtka do nedjelje, druženje, smijeh, uživanje, a na kraju svakog dobrog druženja nađe se i pokoja pošalica. Ovog puta autor je popularni brđanin Bato iz Kozarske Dubice, a ona glasi: «²Po čemu su isti Čelinac i Herceg Novi? Pa imaju po jedan semafor!»»²
Gordana Tešanović
KUD “Mladost” iz Brezičana
Članovi Kulturno umjetničkog društva “Mladost” iz Brezičana na poziv Čelinčana Nevenka i Dušanke Regojević krajem prošle godine gostovali su u Mariboru.
· Naši domaćini pored gospode Regojević bili su članovi Srpskog kulturnog društva iz Maribora koje predvodi Gojko Dobrić. Sastav našeg društva ojačao je i popularni pjevač Ranko Gavrilović. Dogovoreno je da nam članovi mariborskog Srpskog kulturnog društva uzvrate posjetu na Vaskrs i mi se za taj događaj uveliko spremamo – kaže Tomo Borjanić, predsjednik KUD “Mladost” koji o gostovanju u Sloveniji iznosi najljepše utiske.
Policajac Stojan Gavrić
Odlikovanje za hrabrost
Na prijedlog Policijske stanice iz Čelinca i Centra službi bezbjednosti iz Banje Luke tadašnji predsjednik Republike Srpske Mirko Šarović odlikovao je čelinačkog policajca Stojana Gavrića medaljom zasluga za narod.
U biografiji ovog uzornog policajca stoji da je kao policajac zaposlen u jesen 1993. godine, a prethodni ratni period proveo je u poznatoj elitnoj 16. Krajiškoj brigadi. U jesen 1995. godine na drvarsko-petrovačkom ratištu ostao je u okruženju sa više svojih drugova iz kojeg su se izvukli zahvaljujući hrabrosti, vještini i izdržljivosti.
Komandir Policijske stanice iz Čelinca Mirko Mikanović ističe da je priznanje došlo u prave ruke. Gavrić se dokazao kao dobar profesionalac u više navrata, a posebno hvatanjem četvorice odbjeglih zatvorenika iz dobojskog KPD, kao i više izvršioca krivičnih djela i kradljivaca na licu mjesta.
Pored toga istakao se i kao dobar majstor prilikom renoviranja Policijske stanice i bivših objekata Policijskih odjeljenja u Popovcu i Staroj Dubravi.
Svrha spomenika je da se sačuvaju uspomene o pojedinim ljudima i događajima, pokatkad i o životinjama ili nekim drugim stavrima i pojavama. Savremenici i potomci koji preuzmu ulogu graditelja često ne uspiju ostaviti prepoznatljivu poruku koja će nakon jednog života i dalje govoriti o njemu. Mnogo češće ta priča asocira na druge teme.
Potomci često zaborave na potrebe živog čovjeka pa, zaokupljeni svojim problemima, na vjetrometini života ostave svoje roditelje kada im je njihova pomoć najpotrebnija. A kada se desi onaj tren koji ne može izbjeći niko ko se rodi, onda mu što iz griže savjesti, što da “dušmani zamjere” podignu monumentalni spomenik koji nimalo ne priliči njihovom ovozemaljskom životu.
Ima danas sve više slučajeva da ljudi sebi za života dižu spomenike, pa čak i mlađa lica. Na to ih motiviše s jedne strane želja da svoju djecu ne opterećavaju kada umru, a s druge ima i one ljudske slabosti – da sebe ovjekovječe onako kako žele, a ne da to prepuste nekome drugome. Ne bi u tome bilo ništa čudno da se na nadgrobnim pločama ne pojavljuju fotografije iz najboljih dana budućih pokojnika. Tako, slučajni prolaznik gledajući fotografiju zapita se koja je nesreća skratila jedan život, a kada pročita tekst sazna da je čovjek umro u osmoj deceniji života.
U takvim okolnostima čovjeka jednostavno prijatno iznenadi prizor kada naiđe i na suprotan primjer gdje spomenik jednostavno govori u ime pokojnika, i na dostojan način produžava mu trajanje na ovom svijetu.
B. M
Porijeklo i običaji stanovništva čelinačkog kraja (38)
Piše: mr Momčilo Spasojević
Stanovništvo čelinačkog područja u prošlosti prevashodno je bilo okrenuto stočarstvu, zemljoradnji i voćarstvu. Kada je u pitanju zanatstvo, sve što se moglo proizvodilo se u okviru porodičnih zadruga koje su nastojale da u što većoj mjeri budu zaokružene ekonomsko-privredne cjeline.
Ono što same porodične zadruge nisu mogle proizvesti oslanjale su se na druge u selu, okolnim mjestima ili gradovima. Ponekada se išlo tamo gdje se nabavljala sirovina, a ponekada su majstori, naročito u zimskom periodu dolazili i izrađivali potrebne predmete za jednu porodicu ili selo. Katkad su samo prikupljali materijal i nosili, a onda se vraćali sa naručenom robom i dobijali novac ili protuvrijednost u naturi.
Za pravljenje odjeće i obuće bilo je potrebno pet proizvoda: vuna, konoplja, lan, koža i pamuk. U našim porodicama, izuzev pamuka, sva ostala roba se mogla nabaviti.
Kada je riječ o koži treba naglasiti da je stoke bilo dovoljno za tu namjenu. Tradicionalno ona se prodavala i obrađena kupovala u Kotor Varošu (oputa), a obrađivala se i u domaćinstvima. Osnovna obuća su bili opanci i putavci koji su pravljeni od neštavljene kože. Dlakavi dio kože bio je okrenut unutra. Od kože su pravljene i razne druge potrepštine: mješine za nošenje žita u mlin, mješine za vino, dijelovi za konjsku ormu i slično.
Radi vune ovce su se šišale u maju, a jaganjci oko Ilindana. Vuna se prala, češljala, grebenala (vlačila), prela kako bi se pripremila za pletenje odjevnih predmeta, tkanje sukanja, bijeljeva, torbica i ostalih predmeta.
Konoplja se sijala u proljeće, a čupala kada procvjeta, oko Petrovdana. Vezala se u snopove i potapala u vodu (močila). Kada bi vlakna počela da se odvajaju od stabljika vadila se i sušila na travi i suncu, ali se pokatkad prislanjala i uz furunu (peć) u kući. Uz pomoć stupa odvajao se pozder. Nakon toga vlasi su provlačene kroz trlice i grebene, a potom se mogla presti i tkati da bi se dobio bez.
Lan je sijan, čupan i prerađivan u isto vrijeme i na isti način kao i konplja od čijeg je kvaliteta bio slabiji. Kao žrtva na laništu se redovno klao pijetao da ko od ukućana ne bi stradao. Sjeme mu se odvajalo lupanjem pratljačom na kamenoj ploči. Osim beza od lana se dobijao i konac prethodno prepreden na prepredači.
Pamuk se kupovao na “litru” koja je sadržila pet kančela; tura deset, a tuce dvanaest kančela. Od njega su pravljene gaće, košulje i drugo.
Za preradu ovih artikala služili su: stupa, trlica, grebeni, pratljača, grebača, stan, preslica, pripredač, čekrk, vreteno, čunak, vitlić, motvilo (motovilo), mosur i sl.
Te alatke danas su uglavnom iščezle iz naših kuća nakon vjekovne dobre i vjerne službe.
Stupa se sastojala iz dvije bukove poluge spojene osovinom. Gornja pokretna sa zubcima koji se uklapaju u žljebove donje nepokretne poluge. Između poluga se stavljala konoplja ili lan, a gornja poluga stupe se pokretala nogama dok se gornjim dijelom naslanjao na prečku.
Trlica se sastojala iz poluge i noža s ručkom vezanih osovinom. Između se jednom rukom stavljao lan ili konoplja (vlakna), a drugom spuštao i dizao nož, a vlakna povlačila unazad.
Grebeni su par lopatica dugih i širokih oko deset centimetara sa drškom za ruke. Na jednoj strani imaju zube duge oko sedam centimetara. Pomoću njih se češljala vuna objema rukama.
Preslica je drvena naprava za predenje vune. Na gornjem lopatastom dijelu vezala se kuđelja vune, a u produžetku je dio u obliku pljosnatog štapa koji se zadijevao za pojas. U drugoj ruci prelja je držala i vrtila vreteno na koje se namotavala pređa, vunene niti konca.
Čekrk je drvena naprava pravougaone konstrukcije širine i dužine oko metar, a visine pola metra. Na sredini se nalazilo vratilo sa ručicom na jednoj strani kojom se pokretalo, a s druge strane se stavljao mosur na koji se namotavalo predivo.
Stan (natra) je najsloženija naprava u procesu proizvodnje odjevnih i drugih predmeta potrebnih za kuću, ali i posteljine, ukrasa i tome slično. Čine ga dvije stative, dva vratila, dva kolutara, brdo, brdilo, niti, dva sapona, podložnik, čunak. Tkanje je složen proces i posao tkalje bio je oduvijek vrlo cijenjen.
Parjenica je pravljena od debele, šuplje klade dužine oko jednog metra. U to šupljo drvo stavljale su se prljave rubine (veš), sipala lukšija i zalijevala ključalom vodom. Nakon sat-dva rublje se vadilo i nosilo na potok (perilo) gdje se na kakvom kamenu lupalo pratljačom i ispiralo.
Pratljača je drveni komad kvadtatnog oblika širine i dužine oko trideset centimetara s drškom na kraju. Donja, udarna strana joj je ravna, a grnja zaobljena.
Boračka organizacija opštine Čelinac
Subvencija struje
Obavještavamo članove Boračke organizacije iz Čelinca da se prijavljivanje za subvenciju struje za 2003. godinu vrši u Mjesnim boračkim organizacijama i u kancelariji Opštinske boračke organizacije radnim danom od osam do deset časova samo uz predočavanje:
· članske knjižice i uplaćene članarine za 2003. godinu,
· posljednjeg obračuna za potrošnju struje.
Prioritet i u rješavanju drugih problema iz boračke oblasti imaju članovi Boračke organizacije.
Predsjedništvo
Ispravka
U prošlom broju našeg lista pišući u tekstu o događajima koji su obilježili 2002. godinu u Čelincu bez namjere napravili smo grešu objavivši da je prilikom pljačke ekspoziture “Razvojne banke” koja se dogodila 18. maja opljačkano oko 350 hiljada maraka.
Rukovodilac ove službe Zorica Cvijanović demantovala je naš navod precizirajući da je opljačkan iznos od 288.550,44 KM.
Naravno, greška je nastala bez naše namjere, jer je neposredno nakon pljačke javnost obaviještena da je iz nje odneseno oko 350 hiljada maraka, a o kasnijoj ispravci nismo do sada obaviješteni.
Iako nismo odgovorni za nastalu grešku, izvinjavamo se našim čitaocima i radnicima ekspoziture “Razvojne banke”.
Redakcija
čitulja u “Glasu srpskom”
1. do 10 riječi 10 KM
2. do 20 riječi 15 KM
3. do 30 riječi 20 KM
4. do 40 riječi 30 KM
5. do 50 riječi 40 KM...
Kao životi svetaca nezabilježeni u knjigama
Dragi prijatelji, mogu vas osloviti sa dragi domaćini, drage uzvanice ili dragi slavari, jer smo svi mi danas uzvanice i domaćini u isti mah.
Ne želim danas da vam govorim o onome što nam je svima manje-više dostupno i o čemu potanko, hronološki govore, krasnorječivi, skoro raspjevani Teodosije i strogi, donekle mistični Domentijan, biografi ovoga krasnoga svetitelja u svojim znamenitim životopisima. Danas ću vam govoriti o nečemu drugom.
Ivan V. Lalić, veliki srpski, i moj omiljeni pjesnik osmu po redu pjesmu u svom znamenitom ciklusu Vizantija završava sljedećim stihovima: “Stvarni kao životi svetaca, nezabilježeni u knjigama”. Želim dakle, da vam govorim o tom tako stvarnom, a nezabilježenom u knjigama životu Savinom.
Rečeni biografi opisuju Savino roždestvo, djetinjstvo i mladićstvo, i njegovo, za nas toliko suštinski presudno bjekstvo u Svetu Goru. No, nisu zapisani najtananiji treptaji njegove djetinje duše dok je hitajući tuđinovanju, žuđenom Hrista radi stranstvovanju, napuštao sigurnost roditeljskog doma. Nije, dragi prijatelji, zapisano kolikom je plemenitom revnošću ka svome Tvrorcu gorelo to blijedo čedo od plemićke loze. Pokušajmo sagledati veličinu njegove žrtve kad i sam Gospod Hristos kaže: “Lakše je kamili proći kroz iglene uši nego li bogatašu ući u Carstvo Nebesko”, kazujući nam tim krasnim poređenjem koliko je čovjek vezan za materijalno, koliko je zazemljen. No, naš Sveti se odriče bogatstva zemaljskog i sabira blago na Nebu, kako kaže Siluan himnopojac: ”Slavi odbjegavši, slavu obrete Sava”.
Vojvoda koji je, kako kazuju biografi, potekao na Svetu Goru Atonsku za odbjeglim sinom silnoga samodržca, shvativši da je okasnio jer se ovaj već bješe postrigao i zamonašio očajnički će zavapiti: “Ostani zdravo gospodine, ostani zdravo, rasprostrani se sam bez nas, nasiti se kamenosrdni” – nazvavši, dakle, Svetog Savu kamenosrdnim. No, koliko je, draga braćo i sestre, u tom potresnom trenutku Savino srce bilo daleko od okamenjenosti? Koliku je žal zbog roditeljske tuge trpilo njegovo sinovlje srce dok su mu u dubinama bića odzvanjale Jevanđelske riječi koje je Gospod uputio onima koji će kretati uskim njegovim stazama: “Ko ljubi mater svoju i oca svojega više nego mene, nije me dostojan”? I kolika je, u jedan mah, žarka i neraskidiva bila Savina ljubav ka Nebeskome svome Roditelju, kada je tako moćno nadvladala zemaljsku njegovu ljubav ka roditeljima? Kolike je usrdne molitve Sveti uputio Gospodu da utaži bol ka roditeljima? Kolike je usrdne molitve Sveti uputio Gospodu da utaži bol njihovog neugaslog čedoljublja, bol za koji će veliki župan Stefan Nemanja reći rečenome vojvodi: “Znaš li kolika je bolest ljubav prema djeci.”
Sveti Sava je bio voljen i poštovan, po svjedočenju biografa, ne samo od srpskog, već i od svih balkanskih naroda. Konstituisao je samostalnu državu i samostalnu crkvu i udario temelje kulturi, umjetnosti i obrazovanju u Srba, a sve uz blagonaklon, blagoslov, vizantijskog cara i patrijarha. Biograf bilježi i kako su se Svetome Savi u Egiptu i Vavilonu divili sam sultan i njegovi velikaši, ništa manje nego njegovi jednoplemenici i jednovjerci, jer, kako kaže: “Vrline udivljuju ne samo blagočestive, nego i protivnike”. Ali, pokušajmo da zamislimo koliko se Sveti u tima časima snagom povinovanja krotko upodobio Hristovim riječima: “LJubite neprijatelje svoje”, postajući tako u svojoj bezlobivosti sličan Anđelu, postajući anđelolikim čovjekom. Pomislimo koje je visote sveljubivi, bogoljublja i čovjekoljublja doseglo njegovo plemenito srce.
Opisuju najzad, draga braćo i sestre, drugo hododarje njegovo u Svetu zemlju i bogougodno mu upokojenje u gradu Trnovu, na Bogojavljenje ljeta 1236. milosti Gospodnje, no ne opisuju neiskazanu mu radost duše kad joj se, o milosti Božije, na samo Bogojavljenje napokon Gospod javi licem u lice, u svoj svojoj krasoti, primajući ga u carske svoje odaje gdje će vječnovati sa svima svetima. Kako se osjećao on, zemlji tako stran, on koji je postom, molitvom i dobročinjenjem obitovao na “zemaljskom nebu” (kako Sveti Jovan Lestvičnik veli), uspinjući se na Nebo, odlazeći u vječnu slavu, u vječnuju pamjat.
Draga braćo i sestre, pokušajmo na jedan ovakav, drugačiji način da čitamo žitija Svetog Save, jer svako se književno djelo, pa i pomenuta žitja, tvori iz govora i ćutanja, onako kako se kamen i vezivo (malter) vezuju u zid, onako kao što se sve što se oko nas zbiva sastoji iz onoga što je vidljivo, i onoga što nije vidljivo, onako kako se u svakome od nas ovdje ponaosob sustiče ono što se vidi i ono što se ne može vidjeti, ono što je oku skriveno. Nerijetko ono prećutno, ono nevidljivo, je bitnije, pretežnije i iskonskije. Čitajmo između redova, progledajmo očima nedoumenog uma, sagledajmo ono stvarno, stvarno kao životi svetaca nezabilježeni u knjigama.
Neka nam je, svima zajedno, srećna slava. Na mnogaja ljeta!
prof. Mirko Vuković, o Savindanu 2003.
Sjećanje na Jeseja
Povodom prve godišnjice smrti prošle nedjelje je u Čelincu predstavljena treća knjiga pjesama čelinačkog pjesnika i boema Slavka Jungića Jeseja “Kad smeđa šuma svane”.
O boemiji u srpskoj književnosti govorio je nadahnuto profesor dr Ostoja Đukić, a o Jungićevoj poeziji i životu ovog pjesnika književnici Ranko Pavlović, Ranko Preradović i Momčilo Spasojević.
Oni su istakli da je nesumnjivo talentovan i obrazovan pjesnik rano sišao sa životne pozornice, a tome je dobrim dijelom doprinio i boemski način života koji je bio Jesejov lični izbor.
· Boem Slavko Jungić Jesej živio je poeziju, a samo ponekad je i zapisivao, pa i tada prilično traljavo, kao da je vjerovao da pjesma treba da živi slobodno i lepršavo, nesputana grafemima – kazao je između ostalog Pavlović, a Preradović je dodao da je njemu bilo važnije da prijateljima čita svoje pjesme u kafanama i objavljuje po novinama, nego da ih sakuplja u knjigama.
Spasojević je podsjetio da je Jungić kao profesor književnosti prijevremeno penzionisan, prvu zbirku njegovih pjesama “U vodi oblaci” (1997) objavila je čelinačka biblioteka, a “Zrenje bola” (2001) “Oslobođenje” iz Srpskog Sarajeva. Budući da pjesnik nije doživio predstavljanje ove knjige, učinjeno je to ovog puta. Jungić je u saobraćajnom udesu nastradao 14. februara prošle u 56. godini života.
Ovu dobro posjećenu pjesničku veče koja je popraćena prigodnom izložbom knjiga pjesnika boema i fotografija o Čelincu i čelinačkoj boemiji organizovali su pjesnikova porodica i čelinačka biblioteka.
Posthumno objavljena zbirka pjesama “Kad smeđa šuma svane” jedanaesta je knjiga u izdavačkom opusu biblioteke “Ivo Andrić”.
B. MAKSIMOVIĆ
ovdje počiva gospodo pjesnik
zemljom nadvladan negdašnji nebesnik
za zemnog života shvaćen nije
sakriven u skute poezije
ovdje prebiva gospodo poeta
u raku skloni se od hudog svijeta
on dolje leži a ovdje gore
njegove riječi i dalje zbore
ovdje počiva gospodo pjesnik
zemljom se pokrio vječni nebesnik
Ovako su govorili:
Piše: LJubomir Vulikić
Leonardo da Vinči (1452 – 1519)
Dobar slikar je u svom tijelu, svom srcu i svom razumu uvijek pun pravih boja, nijansi i likova.
Srećni ljudi rade i ne govore o vremenu.
I sreća se umori ako nekog predugo nosi na leđima.
Svako želi dugo da živi a malo ko želi da bude star.
Strasti su ili mane ili vrline, ali pojačane.
Ko ništa drugo ne zna do da crta pejzaže, taj ni crtanje ne poznaje dobro.
Loša tehnika čini da i dobre slike i dobri slikari postanu beskorisni.
Ako čovjek patnje drugih uopšte ne osjeća kao svoje, čemu onda sva njegova umjetnost?
Nije slikar onaj ko samo dobro započne sliku, nego onaj ko je dobru cijelu uradi.
Ako slikarstvo nema domovine, slikari je uvijek imaju.
Ko se sjeća svega što je preturio preko glave, bogatije, tako reći, dva puta živi.
Niko odjednom nije postao opak i zao.
Kad čovjek nema ono što voli, treba da voli ono što ima.
Rihard Vagner (1813 – 1883)
Gdje moda stvara životne uslove, ne može se iz njih izgraditi umjetnost...Umjetnost je samo onda najviši trenutak ljudskog društva, kada niej odijeljena od života...
N. G. Černiševski (1828 – 1889)
“...Lijepo – to je život! Umjetnost reprodukcije sve ono što čovjeka interesuje u životu...Opšta karakteristična oznaka umjentosti je reprodukovanje života...Često umjetnička djela imaju i drugi značaj – da objasne život...Često imaju značaj suđenja o pojavama života...”
Sergej Prokofjev (1891 – 1953)
Preimućstvo mog života (ili ako hoćete, njegova glavna epizoda) bilo je uvijek traženje originalnosti mog sopstvenog muzičkog jezika. Ja se grozim imitacije i užasavam se već poznatih stvari...
Život sa svojim nedaćama osnova je umjetnosti.
Strada se i gine stvarno i nemilosrdno, ponajčešće bez slave, daleko od očiju svijeta, ali priznanje i aplauz dolaze sto i više godina docnije, kad sve postane igra i umjetnost.
Bogdan Bogdanović (autor spomenika u Jasenovcu)
Ovakvi memorijalni spomenici se podižu zbog toga da iz smrti izgnamo zločin, da i život i smrt učinimo mogućim, da ohrabrimo život.
Ako umjetnost nije za čovjeka, i uz čovjeka, onda će je nestati.
Veče Dare Stojiljković
Zvijezda koja ne tamni
Dovoljno je bilo da Dara Stojiljković, nekadašnji član glumačkog ansambla “Kamernog teatra 55” iz Sarajeva, a sada profesor dikcije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, Čelinčanima interpretira samo djelić iz svoje bogate glumačke i pjesničke karijere, pa da osvoji simpatije prisutnih. Govorila je Dara svoje i pjesme klasika ljubavne poezije, romsku poeziju i anegdote iz svog druženja s pripadnicima naroda bez zemlje i groba, i inserte iz nekoliko dramskih komada. Dokazala je da je, iako je zašla u jesen svog života, i dalje neprikosnovena u interpretaciji zahtjevnog Kulenovićevog krika iz poeme “Stojanka majka Knežopoljka”, Stankovićevu “Koštanu”, Kaporovu “Ispovest”.
Ova svestrana umjetnica koju već dugo vremena više raduju uspjesi njenih studenata nego lični, mladima, s kojima se uvijek rado druži, pruža mogućnost da se prilikom stupanja na daske koje život znače oslanjaju na nju. A da im je ona siguran oslonac potvrdio je voditelj ovog interesantnog scensko-poetskog programa Goran Đurić, inače njen student sa treće godine glume, koji je već stupio u svijet filma i okusio slast prvih nagrada za svoje filmske projekte.
Program je obogaćen tonskim zapisima radijskih emisija koje je Stojiljkovićeva svojevremeno uređivala i izložbom fotografija koje svjedoče o radu umjetnice na sceni od njene 52. do 67. godine života pod naslovom Jesen “Maja 52 – Mićo 67”
Uspješni organizatori ovog programa bili su Centar za kulturu i Narodna biblioteka “Ivo Andrić”.
B. M.
Piše: Snježana Tešić
Pre čoveka ja jesam. Tako govori Mudrost...
Pravi put do mudrosti može nam pokazati samo onaj ko je tamo već stigao. Ali, mudri ne govore o mudrosti; zato nam ne preostaje ništa drugo nego da se poslužimo iskustvima pametnijih i mudrijih u nastojanju da otkrijemo bar djelić tajne koji u sebi krije ovaj veličanstveni, umni i duhovni dragulj.
Mudrost dolazi iz čovjekovog srca, iz njegove savjesti i pamćenja. U tom otkrovenju nema suvišnosti; to je prava mjera za sve što je dobro i korisno u čovjeku. Ona u sebi sadrži sve odgovore i za nju ništa nije nepoznato.
Mudri žive ono što drugi sanjaju i vraćaju se otud kud su drugi tek krenuli. Za njih nije tajna ni šta drugi o njima misle, ali zbog tog saznanja neće nikog ni prezreti ni više voljeti. Mudar čovjek vidi koliko hoće, a ne koliko može (Stari zavjet). Zato on uči slušajući druge ne samo da bi čuo šta oni imaju da kažu, nego da bi izvukao pouku i iz onoga što mu drugi prećute. Rijetko dozvoljavamo da nas tuđe iskustvo opameti, ali nas ništa ne sprečava da o njemu razmislimo i preispitamo svoje stavove. Najmudriji u sebe uvek sumnjaju (D.Ćosić).
Svaka životna situacija ima svoju dobru i lošu stranu, odnosno ima bar dva moguća ishoda. Koliko na njih možemo uticati zavisi, u dobroj mjeri, od našeg iskustva. Ako nas ono nije ničemu naučilo, vrlo je vjerovatno da će svaka naredna pogrešna odluka imati sve neugodnije posljedice. To je najviša cijena po kojoj može da se plati neminovnost. Mudrost nas uči da prihvatimo neizbježno, da se jednako nosimo i sa dobrim i sa zlim. Ko umije da upozna svijet oko sebe i da ga takvog podnosi bez žaljenja, dostojan je besmrtnosti.
Jedna kineska poslovica kaže da je mudrac onaj koji može da prepozna sebe u svim oblicima. Tek kad je rasterećen od svih strahova, tabua i predrasuda čovjek može biti staložen i razložan, a iznad svega smiren. To mu daje sigurnost i lucidnost koje mu pomažu u prevazilaženju mnogobrojnih životnih problema i prepreka. Mudrost oslobađa čovjeka u mišljenju i ophođenju, ali i u nastojanju da pronađe zadovoljstvo u onome što mora činiti.
U potrazi za mudrošću nema mjesta za slučajnosti, jer u onome u čemu nas služi sreća, mudrost nam nije potrebna. Takvi uspjesi su kratkotrajni, relativni i brzo se zaboravljaju, a pravu vrijednost ima samo ono u šta je uloženo mnogo truda i strpljenja. Tu vrijednost nepogrešivo prepoznaje svaki čovjek bez obzira na opredjeljenje ili pripadnost. Jedna od tih nasušnih blagodati koja se duboko poštuje jeste mudrost. Ona je zbir bezbroj pojedinačnih ljudskih iskustava sakupljanih u viševjekovnom nastojanju da se oplemeni ljudski život. Ona je amanet i naših i tuđih predaka i ostaće kao naslijeđe svim generacijama koje dođu iza nas. Iskoristimo šansu da manje žalimo za onim što smo ludo i nepovratno izgubili, jer mali je korak od sreće do kajanja.
Podsjećanja
Šnjegotinski Ilindan ’41.
Piše: Momčilo Spasojević
Sedam života za nevažnu prugu
Ove godine na Ilindan navršiće se 62 godine od prve ustaničke akcije u čelinačkom kraju kada su poginula sedmorica ustanika. Podaci koje su iznosili istoričari i akteri ove drame se ne podudaraju. Postavlja se pitanje ko je i gdje u škoalma, ustanovama i institucijama zakazao?
Živih svjedoka šnjegotinskog Ilindana 1941. godine više nema, a sjećanja su izblijedila. Ovom prilikom pokušaćemo makar djelimično osvijetliti te događaje.
Glavni organizator te prve ustaničke akcije bio je kovač Miloš Matijašević sa Tromeđe. Uoči Ilindana, oko 23 časa dvadesetak Šnjegotinaca okupilo se na Bregovima (danas Vučića i Spasojevića groblje) i sišlo tri kilometra niže na Umku gdje su iz magacina uzeli alat, prekinuli telefonsku liniju, porušili nekoliko stotina metara šumske pruge Teslić - Čečava – Kulaši – Stara Dubrava – Uzlomac i oštetili nekoliko manjih mostova. U jutarnjim časovima na Ilindan svi učesnici su se vratili kućama, osim Miloša Matijaševića koji je pobjegao na Borja. Istina, Spasoje Suvajac tvrdi da mu je sam Miloš nekom prilikom pričao da se i on vratio kući na Tromeđu, ali da je pobjegao kad je čuo da se njegov otac svađa i tuče sa žandarima koji su došli po njega.
Pod pritiskom porodica i komšija predali su se Gostimir Gaćanović i Sretko Dubravac. U zaseoku Spasojevići, takođe pod pritiskom rodbine i iz straha da će ustaše pobiti i popaliti sve selo, predali su se: Teodor, Radovan, Miloš i Bogdan, svi Spasojević, te Obrad Vučić. U pratnji svega dva žandara odvedeni su u žandarmerijski zatvor u Staru Dubravu gdje su proveli pet dana, a nakon toga šumskim vozom u Teslić, pa motornim vozilom preko Borja u Banju Luku, u Crnu kuću.
Jovan Dubravac i Marinko Gaćanović koji su se mimo ustaničke kuće nalazili u Crnoj kući viđali su ih okovane u lance o koje su bili obješeni givitci.
Prof. dr LJubica Pejčinović – Radman, koja je istovremeno bila zatvorena zbog svoga supruga Milana Radmana u svojim sjećanjima kaže: “Kad su nas jednog novembarskog dana 1941. godine izveli ujutro iz zatvorske sobe u Crnoj kući u “šetnju” ugledala sam u dvorištu postrojene seljake. Među njima je bio i jedan starčić (Teodor Spasojević, solunac; prim. M. S.) do pasa potpuno go, samo sa nekom poderanom kaputinom na ramenima. Strašno mi se sažalilo na njega, otrčala sam u zatvorsku sobu uzela pola ćebeta koje sam dobila za prostirku ispod sebe i dala ga tom starčiću kad sam naišla pored njega. Upravnik Majstorović je to odnekuda posmatrao i odmah došao. Oduzeo je starcu ćebe i bacio ga preko zida podignutog oko Crne kuće. Istog dana svi su Šnjegotinci bili odvedeni. Kuda, to ne znam. Možda na Petrićevac, možda u Borik ili nekamo dalje u neki logor smrti.”
Sedam ljudi je samo zbog trganja jedne marginalne uskotračne pruge bilo osuđeno na smrt dok je Obrad Vučić, kao maloljetnik, po nekim svjedočanstvima osuđen na doživotnu robiju i prebačen u Lepoglavu, a po drugima osuđen na tri godine i odveden u Staru Gradišku odakle ga je oslobodila 12. Slavonska brigada u kojoj je iste godine poginuo oko Motajice ili u Slavoniji.
Postoje priče da su neki Šnjegotinci koji su slavili Miholjdan požurivali nestrpljivo suđenje vjerujući da će biti oslobođeni da proslave čime su iritirali ustaše.
Sedmorica ustanika strijeljani su na Mitrovdan, “hajdučki rastanak”, ne zna se gdje, a pretpostavlja se u Rebrovcu uz Vrbas gdje i Esad MiDžić. NJima je priznat samo status “žrtava fašističkog terora” kao da su stradali slučajno od bombe ili bolesti.
Čudno je da niko od Banjolučana nije vidio strijeljanje sedmorice ljudi, slučajno ili ne, Srba i da im nije dodijeljen status prvoboraca.
Medicinske teme
Piše: dr Mihajlo Đurić, pedijatar