datum 27.01.2003
Uvodnik
www.celinac.org
Zahvaljujući inventivnom Vladislavu Koći Maličeviću sajt www.celinac.org sve je sadržajniji, a time i posjećeniji. U skladu sa svojim mogućnostima u tom poslu pomažu i “Čelinačke novine” koje su na ovaj način postale dostupne Čelinčanima širom svijeta.
Računari i Internet na ovim našim prostorima mnogo su interesantniji mlađoj populaciji, nego onoj srednjeg i starijeg doba, pa otud i mnogo češće posjete pomenutog sajta te uzrasne kategorije.
Mladost ko i svaka mladost: previše emotivna na štetu sopstvene racionalnosti, prvo kaže hop pa onda skoči, buntovna i onda kada za to nema potrebe... Da je tako potvrđuju čak i brojne gramatičke greške što znači da nemaju volje i strpljenja ni sami sebe saslušati, a kamoli drugoga, da se polemiše o Džamiji na temi koja je predviđena za sport, i slično.
Ono što posebno ne služi na čast toj generaciji jeste loše, izuzetno negativno mišljenje o svom zavičaju. Stiče se utisak da Čelinac trebaju više voljeti oni koji u njemu ne žive, nego oni sami. Naravno, niko ozbiljan ne tvrdi da brojne negativne pojave ne treba kritikovati kako bi se sveukupni životni ambijent popravio, ali se pitamo kako se mržnjom mogu otklanjati problemi. Zavičaj zrelim ljudima uz članove najbliže porodice znači najveće bogatstvo. Ko ne vjeruje neka upita bilo kojeg čovjeka koji je obišao dobar dio svijete gdje mu je najljepše.
Na kraju krajeva, mladom čovjeku je prirodno predodređeno da se bori za svoje pozicije. I u Evropi, na sjeveru i jugu, čak i u Americi zemlji obećanoj. Zar u Čelincu treba biti drugačije? To se ne poklanja, nego osvaja. A do toga se stiže sasvim jednostavno – dokazivanjem i dokazivanjem.
Na kraju osvrnimo se i na neka mišljenja o “Čelinačkim novinama” budući da je i to jedna od tema o kojima bi se na sajtu trebalo debatovati. Osjećamo potrebu da još jednom naglasimo da je koncepcija “Čelinačkih” ne da budu političko štivo, nego da svojim čitaocima, a interesna grupa su svi Čelinčani, ponudi raznoliku paletu priloga, za svakog ponešto. Smatramo da nam je politike ionako preko glave pa je namjerno svodimo na minimum prostora, i namjerno tražimo ljepše teme. “Čelinačke” nemaju ni ambiciju ni potrebu da se angažuju u političkom smislu, ali imaju namjeru da kritikuju svaki ozbiljni čelinački problem ma ko ga stvarao. Vratimo se početku, i Čelincu i Čelinčanima potrebno je više konkretne inventivnosti, a ne kritizerstva koje oduvijek služi samo sebi.
B. M.Aktuelnosti
Sjednica Skupštine opštine
Iako je posljednja (novogodišnja) sjednica čelinačkog parlamenta bila zamišljena kao svečana, na njoj je sijevalo više varnica, uglavnom između koalicionih partnera SDS i SNSD.
Istina, buDžet opštine za narednu godinu u iznosu od 2.231.700 KM, što je za 23 odsto više u odnosu na ovogodišnji, usvojen je bez gotovo ijedne primjedbe onako kako ga je predložio načelnik.
Razmimoilaženje u mišljenjima došlo je tek kada je na red došao izbor novog zamjenika načelnika. Ove dužnosti razriješen je Mirko Pejaković, sada poslanik u narodnoj skupštini RS, zbog nespojivosti funkcija. SDS je tražila da se izbor novog zamjenika načelnika odloži do naredne sjednice što većina odbornika nije prihvatila.
Predsjendik Skupštine opštine Ilija Vujičić predlagao je i pokretanje procedure o izglasavanju nepovjerenja načelniku opštine Urošu Jankoviću obrazlažući to čestim opstrukcijama u realizaciji vitalnih projekata od strane rukovodstva SDS. Janković je odbio optužbe i primjedbe da je u podređenom položaju u odnosu na dosadašnjeg zamjenika načelnika opštine. Većina odbornika odbila je pokretanje ove inicijative i predložila da se u narednih mjesec dana pokušaju prevazići nesporazumi, te tražila izbor novog zamjenika načelnika.
Nakon tajnog glasanja Zoran Spasojević (DNS) izabran je za zamjenika načelnika opštine tako da sada, sudeći prema učešću u vlasti, čelinački parlament gotovo nema opozicije. Nažalost, to je samo prividno, jer je istina da niko nikome ne vjeruje.
Druženje opštinskih čelnika i privrednika
Nama je velika pomoć i kada nam se ne smeta, istakli su čelinački privrednici na sastanku sa rukovodstvom opštine koji je uoči novogodišnjih praznika organizovao načelnik opštine Uroš Janković.
Na ovom skupu rukovodioci privrednih kolektiva iz privatnog i državnog sektora uglavnom su govorili o preprekama koje se javljuju kada zatraže potrebne dokumente od opštinskih službi i tražili da se njihovo izdavanje pojednostavi i ubrza. Bilo je riječi i o tolerisanju djelovanja neregistrovanih preduzeća koja nanose dosta štete onima koja uredno izmiruju svoje obaveze prema društvu i radnicima.
Načelnik opštine Uroš Janković i predsjednik Skupštine opštine Ilija Vujičić obećali su da će u ovoj godini pokušati od opštinske uprave umjesto birokratskog aparata napraviti servis koji će biti na usluzi privrednicima i građanima.
Dobrovoljni davaoci krvi
Opštinska organizacija Crvenog krsta i Skupština Dobrovoljnih davalaca krvi iz Čelinca od svojih članova uoči novogodišnjih praznika u humanitarnoj akciji izvedenoj u Domu zdravlja prikupili su 20 doza tečnosti koja život znači.
str. 5. Aktuelnosti
Gradsko grijanje
Griju se, a ne plaćaju
Na jednom kotlu čelinačke Gradske toplane izvršene su tehnološke izmjene čime se sa parovodnog prešlo na vrelovodni sistem grijanja. Time će se, prema obrazloženju Radne jedinice “Gradsko grijanje”, koja je investitor ovog projekta, toplotna energija u Čelincu ubuduće proizvoditi jeftinije za 30 odsto. To neće dovesti do sniženja cijene grijanja za korisnike, ali će stvoriti znatno povoljnije okolnosti u ovoj oblasti jer je dosadašnji način grijanja bio izuzetno nerentabilan.
Za ovu investiciju koja se procjenjuje na 50.000 KM prethodno je dao saglasnost Upravni odbor preduzeća “Svila” u čijem je vlasništvu čelinačka toplana. Odluka je uslovljena pismenim pristankom opštine koja je osnivač “Gradskog grijanja” da se poslije ove investicije neće mijenjati vlasnička struktura toplane, te garancijom da će se u slučaju potrebe “Svile” za tehnološkom parom sistem moći vratiti na parovodni za nekoliko časova i da bezbjednost radnika izmjenama u sistemu proizvodnje toplotne energije prilikom preusmjeravanja neće biti ugrožena.
Korisnici gradskog grijanja iako nemaju primjedbi na kvalitet isporuke toplotne energije neredovno plaćaju usluge tako da naplativost iznosi svega 24 odsto. Zbog toga je rukovodilac “Gradskog grijanja” Milorad DŽombić najavio isključenje sa toplovodne mreže većih dužnika.
· Zahvaljujući ažurnosti preduzeća koja su zadužena za održavanje putne mreže na području čelinačke opštine, svi važniji putni pravci su bili prohodni i za vrijeme obilnih snježnih padavina tokom januarskih praznika. Radnici čelinačkog Komunalnog preduzeća održavaju lokalne prilazne puteve Čelincu, kao i gradske ulice i pješačke staze.
· Protonamjesnik čelinačke parohije Vinko Topić nakon molitve povodom Bogojavljenja u crkvi Sretenja Gospodnjeg, u znak sjećanja na krštenje Isusa Hrista na Jordanu što je učinio Jovan Krstitelj, osveštao je vodu u rijeci Vrbanji.
· Upravni odbor Fabrike elemenata automatike “Čajavec” a. d. umjesto dosadašnjeg direktora Pere Ćorića na ovu dužnost imenovao je dosadašnjeg tehničkog direktora Milu Topića.
· Na Skupštini Udruženja penzionera opštine Čelinac Ranku Jokiću je ponovo ukazano povjerenje da i dalje ostane na mjestu predsjednika udruženja, dok je za novog predsjednika Skupštine izabran Drago Hrobat, a zamjenika Dušan Vrhovac.
Savremenija centrala
Zamjena dosadašnje telefonske centrale SI-2000 proizvođača “Iskra” znatno savremenijom “Simensovom” ENJSD (EVSD), što su radnici RJ “Telekom” iz Čelinca upravo priveli kraju, donijela je niz prednosti čelinačkim telefonskim pretplatnicima.
Kako kaže stručni saradnik komutacija u čelinačkoj RJ “Telekom” Mladen Zebić prtplatnici su sada, između ostalog, u mogućnosti da se priključe na ISDN, omogućeno je da se izvrši listing svih odlaznih poziva i da se identifikuje svaki dolazni poziv.
str. 6. Sveti Sava, školska slava
Je li ugrožen opstanak Srednje škole?
Piše: Zdravko Čegar, direktor Srednje škole
Srednja škola iz Čelinca u školsku 2002/3 godinu ušla je sa starim boljkama i novim ambicijama. Izvršene su sve neophodne predradnje kako bi se u novu školsku godinu ušlo sa što manje probleme. Međutim, pokazalo se još jednom da sami ne možemo stvoriti optimalne uslove za rad, odnosno da smo i ovaj put ostali bez materijalne podrške našeg osnivača – opštine Čelinac.
Plan upisa u prve razrede nije u potpunosti ostvaren jer nije bilo dovoljno učenika za upis u odjeljenje konobara, pa to odjeljenje nije ni formirano.
I pored toga, u tekućoj školskoj godini formirano je 20 odjeljenja od prvog do četvrtog razreda sa ukupno 516 učenika: u trgovinsko-ugostiteljskoj struci ima 14, a u mašinskoj struci šest odjeljenja.
Škola radi u dvije smjene tako da u prvu idu učenici prvih i drugih razreda (11 odjeljenja), a u drugu treći i četvrti razredi.
Nastava je u potpunosti zastupljena, ali nažalost, iz nekih predmeta neverifikovano, i to iz: njemačkog, engleskog, djelimično matematike, fizike i muzičke umjetnosti. Očekujemo da će do kraja školske godine diplomirati i profesorica fizike, dok je teško očekivati da će se uskoro riješiti problem verifikacije nastave starnog jezika, što zbog deficitarnosti kadrova, što zbog nedostatka stanova koji oni zahtijevaju.
Opremljenost škole je na vrlo niskom nivou i značajno odstupa od novih pedagoških normativa. Školski inventar je dotrajao i oštećen, nastavna sredstva i učila nedostaju, pa je neophodna nabavka za koju mi u školi nemamo sredstava. Ni resorno ministarstvo ni opština Čelinac nisu nam izašli u susret, tako da je neizvjesno na koji način će se riješiti ovaj problem koji dovodi u pitanje uspješno odvijanje nastave.
Uprava škole cijeneći prioritete iz vlastitih izvora u prošloj školskoj godini nabavila je 150 stolica za učenike, a u ovoj dva računara. Imajući u vidu strukturu obrazovnih kadrova hitno se mora opremiti kabinet računarske tehnike zašto nam je potrebno još osam računara tipa pentium 3 ili 4, zatim televizori, videorekorderi i sl.
Posebno je naglašen problem praktične nastave jer su školske radionice nedovoljno opremljene i sa učilima i repromaterijalom. U preduzećima ova nastava svedena je na minimum osim manjih izuzetaka. Učenici su tako samo prisutni određeno vrijeme koje provode bez rada u skladu sa nastavnim planom i programom.
I stručno usavršavanje nastavnika isključivo je individualno jer zbog nedostatka sredstava nismo u mogućnosti profesore slati na dopunsko usavršavanje i praćenje novih nastavnih tehnologija.
I ovom prilikom upućujemo apel opštinskom rukovodstvu da izmiri obaveze prema školi kako bi se ovi problemi bar ublažavali. Upućujemo apel i roditeljima i učenicima da se okrenu prema školi jer je nedisciplina u porastu, a kod jednog dijela učenika prisutan je i rušilački naboj, ometanje procesa nastave omalovažavanje nastavnog kadra i sl.
Za školsku 2003/4 godinu iskazani su nešto veći planovi za upis u prvi razred jer je Školski odbor pored postojećih profila donio odluku da se od resornog ministarstva traži i upis jednog odjeljenja ekonomskih tehničara, a opština je predložila i jedno odjeljenje tehničara za primarnu obradu drveta, te jedno odjeljenje stolara. Još uvijek ne znamo stav Ministarstva prosvjete, a možemo se samo nadati udovoljavanju naših zahtjeva.
Iz svega izloženog uočljivo je da su uslovi za rad teški, ali uprkos tome nastavni proces teče još uvijek zadovoljavajućom dinamikom sa kvalitetom koji uslovi i oprema dozvoljavaju uz dosta dobru stručnost i odgovornost nastavnog kadra.
Iskoristio bih priliku da u ime uprave škole svim učenicima i prosvjetnim radnicima poželim srećne svetosavske praznike i dobre rezultate u drugom polugodištu.
str. 7. Sveti Sava školska slava
Sveti Sava
Rastko Nemanjić, danas mnogo poznatiji kao Sveti Sava, spada među najpoznatije ličnosti koje je dao srpski rod. Cijeli njegov život baza je duhovnosti srpskog naroda sa prepoznatljivim nazivom - svetosavlje.
Veličina i snaga srpske države mijenjala se kroz vjekove, a djelo Svetog Save u svim vremenima ostajalo je isto - monumentalno. Principi koje je on ustanovio na svojoj aktuelnosti nimalo nisu izgubili iako je sa životne scene među svetitelje otišao prije gotovo osam vjekova.
Sava, rođenjem Rastko, je pored Stefana Prvovenčanog i Vukana, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, osnivača ujedinjene srpske države i svetorodne dinastije Nemanjića koja je vladala Srbijom više od dva vijeka. Rođen je 1175. godine, a vrlo rano, već 1191. godine odlazi u Svetu Goru, centar pravoslavne misli opredijelivši se za duhovni život. Time se jasno opredijelio za istočnu hrišćansku civilizaciju koja je naslijedila helensku kulturu.
Svetitelj, diplomata i književnik svoje široko obrazovanje zasnovao je na staroslavenskoj pismenosti. Izučavao je teologiju, dogmatiku, ali i državničke i vojne poslove.
Dok su se njegov otac Nemanja i brat Stefan trudili da stvore i očuvaju srpsku državu na raskrsnici između Evrope i Azije, Ugarske i Vizantije, na rubu Latinskog carstva, između pravoslavlja i katoličanstva, Sveti Sava radio je na izgradnji duhovnog jedinstva kod Srba, na podizanju njegove samosvijesti i moralne snage kako se ne bi izgubila u vremenu i prostoru. Ako je išta doprinijelo da te iskre sjaju do današnjih dana, to je djelo ovog člana loze Nemanjića.
Na Svetoj Gori pridružio mu se otac koji je dobrovoljno predao prijesto sinu Stefanu kojeg je upravo njegov brat Sava krunisao čime je postao prvi krunisani srpski kralj, otud Prvovenčani. Uz Sava uz pomoć oca podiže manastir Hilendar, do današnjih dana sinosim srpske duhovnosti.
U vrijeme velike ugroženosti Vizantije od krstaša 1219. godine. izborio je u Nikeji, centru vizantijske duhovnosti, samostalnost (autokefalnost) Srpske pravoslavne crkve. Postao je prvi srpski arhiepiskop, a izabrao je sjedište u manastiru Žiča.
Činio je sve što je bilo u njegovoj moći da od Srbije napravi pravnu državu, mirio zavađenu braću i na svaki način podizao ugled Srbiji jer je znao da bez čvrstih pravnih temelja nema ni jake države. Kao veliki duhovnik, mudar i vješt državnik stvorio je uslove da uprkos velikim nedaćama opstane srpska država. Napisao je Pohvalno slovo o Nemanji i Služba svetom Simeonu bez kojih kanonizacija novih svetaca nije moguća, a upravo time on je srpskom narodu izborio pravo bude dostojan svetačkih tradicija i svrstao ga zauvijek među izvorne i ravnopravane hrišćanske narode. Zatim, napisao je i Nomokanon (zakonopravilo koje je uređivalo građanske i crkvene odnose), zbornik zakona po kojima se upravljalo u novostvorenoj osamostaljenoj crkvi i srpskoj državi. Za potrebe Crkve napisao je Čin obnovljene svete istine vjere pravoslavlja, sastavio mnoge tipihe, a Hilandarski prilagodio uslovima u manastiru Studenici, čiji je postao iguman. Najkraće rečeno, bio je prvi srpski zakonodavac u vrijeme kada danas neke velike evropske i svjetske sile nisu ni znale da negdje u svijetu, pogotovo ne na Brdovitom balkanu, postiji država u kojoj se poštuje zakon.
Napisao je Žitije svetog Simeona, biografiju o svom ocu koja se smatra temeljcem srpske književnosti, prije svega zato što književnog jezika prije njega gotovo i nije bilo. Sava nije samo pisao, nego i prevodio, i učio druge da to čine. On lično prevodio je sa grčkog, ruskog, gruzijskog, jermenskog, sirijskog...
Širom zemlje otvarao je bogoslovije, a u manastiru Studenici stvorio je književnu školu koja je postala centar duhovnog života srpskog naroda u kojoj su se pisale i prepisivale knjige.
Poslije drugog poklonjenja svetim mjestima i grobu Isusovom, Sveti Sava je posjetio Bugarsku i njenog cara u gradu Trnovu da bi braći pravoslavnoj pomogao da obnove svoju patrijaršiju. U tom gradu je i umro 12. 13. ili 14. januara 1236. godine po julijanskom kalendaru, odnosno 27. januara po gregorijanskom. NJegov nasljednik arhiepiskop Arsenije Sremac i srpski kralj Vladislav prenijeli su tijelo u manastir Mileševi.
Znao je Sinan-paša kada je 27. aprila 1594. godine odlučio da mu na Vračaru u Beogradu spali kosti, da ne može umanjiti značaj njegovog imena i djela u srpskom narodu, ali je to učinio jednostavno ne mogavši sakriti bijes pred činjenicam da one potiču od istorijske ličnosti koja je s pravom ušla u mit. Upravo na tom mjestu cvjeta jedan od najljepših srpskih hramova što dokazuje da djelo Svetog Save traje dokle je i Srba.
Nemanjići su najslavnija srpska dinastija koji to bez Svetog Save sasvim sigurno ne bi bili. Miloš Crnjanski reče o njima i Srbiji svih vremena: “Ti pregovori, ti savezi, te ženidbene veze, bolje od svega drugog svedoče o ugledu, o moći porodice Nemanjić”.
str. 8. Mjesec dana
Pregled događaja
Stižu nepoznata bića
BuDžet Republike Srpske za ovu godinu iznosi 999,7 miliona maraka. Nikome nisu obećane veće plate.
Krajem prošle godine buru na političkoj sceni RS izazvalo je glasanje poslanika iz Republike Srpske u Parlamentu BiH. Opozicione stranke u RS tvrde da su poslanici SDS i PDP podržali tužbu BiH protiv Jugoslavije, a sve radi formiranja vlasti i na nivou BiH sa SDA. SDS i PDP tvrde da nisu to učinile i da se glasanje odnosi na sasvim neku drugu temu, odnosno ako dođe do tužbe onda će se glasati protiv, a ovo je kao onako ništa, reda radi. Bućkuriš kao mnogo šta drugo.
Međutim, ako kojim slučajem BiH dobije tu sudsku parnicu, a upućeni tvrde da nisu isključene mogućnosti, Srbija i Crna Gora morale bi da plate odštetu od čak 350 milijardi maraka.
Na sjednici Skupštine Crvenog krsta RS predsjednik LJiljana Zelen-KaraDžić podnijela ostavku, a sve zbog pritisaka iz međunarodnih krugova.
Vlada Republike Srpske donijela je odluku da se remontni zavodi transformišu u skladu sa Zakonom o državnim preduzećima i registruju kao osnovna državna preduzeća. Drugim riječima, umjesto vojnog u njima će ubuduće biti civilno, odnosno političko rukovodstvo. To bi bio djelimičan odgovor na aferu “Orao”.
Bivša predsjednica RS Biljana Plavšić, u skaldu sa priznanjem svoje krivice u ratu, vratila se privremeno u Hag zbog izricanja presude i izjavila da nije pravila nikakvu nagodbu oko dužine kazne. Malo ko joj to vjeruje jer je u tom slučaju nejasno zašto je priznala krivicu uprkos činjenici da mnogi tvrde da se mogla odbraniti od optužbi.
Milan Babić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine, imao je dva haška poluvremena. U prvom je nastupao kao zaštićeni svjedok pod šifrom c-61, a u drugom pod punim imenom i prezimenom. Izgleda da je cijeli njegov život jedna velika enigma.
BuDžet zajedničkih organa BiH za ovu godinu iznosi 530 miliona maraka.
Visoki predstavnik Pedi Ešdaun nameće jedan za drugim zakon.
U Srbiji i Crnoj Gori propali predsjednički izbori, a Ustavna povelja još uvijek nije dobila konačne okvire.
Napad SAD na Irak sve bliži.
Predsjednik vlade Republike Srpske Mladen Ivanić misli da
će njegova vlada ostati zapamćena po tome što je u kratkom roku napravila
ogroman iskorak u stabilizaciji buDžeta, fiskalnoj disciplini i poreskoj reformi.
On tvrdi da je potpuno sanirano stanje u bankama koje su privatizovane, te
da RS mnogo manje zavisi od međunarodne pomoći.
Sindikalci nekih grana buDžetskih potrošača, najviše iz zdravstva
i prosvjete, organizovali štrajk upozorenja zahtijevajući isplatu zaostalih
zarada i povećanje plata.
SDS, PDP i SDA dogovorili raspodjelu ministarstava u novoj vladi RS.
Prema nekim anketama, a ima ih više, ličnosti godine u RS su prva poreznica Milica Bisić, predsjednik RS Dragan Čavić, glumac Nikola Pejaković, predsjednik parlamenta Dragan Kalinić, eks-misica Ana Mirjana Račanović, estradna zvijezda Romana, bivši predsjednik RS Radovan KaraDžić, prosvjetna sindikalka Ranka Mišić, član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić i direktor Rafinerije ulja iz Modriče Milan Jelić. Naravno, svako ima svoj izbor.
Adnan Terzić uz pomoć mentora sastavio novu vladu BiH.
Vijest da je Kompanija “Klonejd” klonirala djevojčicu tešku 3,2 kilograma koja se osjeća dobro, izazvala je buru negodovanja iz različitih stručnih i religioznih krugova. Dakle, polako, ali sigurno obistinjavaju se spekulacije koje smo proteklih decenija gledali u naučno-fantastičnim filmovima. Stižu nam nepoznata bića, ali ne sa Marsa, nego iz naučnih institucija.
Organizovan u Banjoj Luci još jedan defile ljepotica, a Banjolučanka Mirela Đurić izabrana je za “Kraljicu BiH”.
Slavni njemački internacionalac Lotar Mateus postao trener Fudbalskog kluba “Partizan” iz Beograda.
str. 9. vijesti
Praznikovanja
Novogodišnje praznike Čelinčani su proslavili znatno skromnije u odnosu na prethodne godine. U trgovinama i ugostiteljskim radnjama uoči praznika malo šta je nagovještavalo dolazak “najluđe noći”. Samo pokoji izlog na poslovnim prostorijama je ovim povodom okićen. Svečana atmosfera vladala je u hotelu “Turist” gdje se rezervacija naplaćivala po 70 maraka za prvu, a 15 za drugu prazničnu noć. Skromnom obilježavanju sretanju dviju godina u svakom slučaju doprinijela je besparica.
Božićni praznici proslavljeni su u duhu pravoslavne tradicije, mada se ponegdje, što je postalo uobičajno, primjećivao i kič. Domaćini su na Tucindan pripremali božićne pečenice, jagnje ili prase, na Badnji dan u svečanim povorkama okićeni badnjaci provezeni su kroz sva sela da bi se u najbližim hramovima osveštali, a na Božićnom uranku sve crkve bile su pune vjernika koji su se nakon molitve vratili svojim domovima i punim trpezama.
Budući da Stefandan slavi veliki broj čelinačkih domaćinstava, a mila je i Srpska Nova godina, neradni dani su produženi do 15. januara. U najboljem slučaju.
Hrpe paketića
U više navrata povodom dana dječijih radosti koji traju od Nikoljdana do Savindana obradovani su i najmlađi Čelinčani.
Dečiji vrtić “Neven” obezbijedio je 200 paketića koji su djeci podijeljeni u Domu kulture na zabavnoj manifestaciji u kojoj je učestvovao i Djeda Mraz.
· Uz pomoć Humanitarne organizacije “Most” koja je našoj djeci dopremila darove koje su im poslali njihovi vršnjaci iz Velike Britanije i uz angažovanje našeg vrtića, mi smo pripremili poklone za osamdesetak mališana koji borave u obdaništu i za 120 djece iz čelinačkih sela, uglavnom težeg socijalnog stanja koje nije imao ko drugi obradovati povodom praznika dječijih radosti – izjavila je Jeka Pavlović, direktor čelinačkog vrtića.
Paketići su dijeljeni i u većim privrednim kolektivima, a privatni preduzetnici priredili su zabavu u Zanatskom centru na kojoj su čak dva Djeda Mraza (Radislav Marjanović Stavor i Radomir Popović) dijelili paketiće za stotinjak dječaka i djevojčica.
Centri civilnih inicijativa
Nevladina organizacija “Centri civilnih inicijativa” koja provodi projekat “Opštinski parlamenti u BiH” organizovala je javnu tribinu na temu učešće građana u radu Skupštine opštine Čelinac i informisanosti o odlukama i zaključcima ove institucije.
Prema riječima Saše Vujičića, terenskog koordinatora CCI, cilj svih aktivnosti ove organizacije je podizanje javnosti rada opštinskih institucija i organa uprave, te animiranje građana da aktivno učestvuju u praćenju rada svojih izabranih predstavnika. Radi toga CCI štampa veći broj letaka i publikacija koje besplatno dostavlja građanima i ističe ih na prometna javna mjesta.
Na pomenutom skupu istaknuto je da su građani često neinformisani o temama kojima se bavi opštinska Skupština i o njenim zaključcima i odlukama i da je jedan od uzroka nedostatak lokalnih medija, prije svega lokalnih radio-stanica. S druge strane izabrani predstavnici se po preuzimanju dužnosti udaljavaju od svoje izborne baze i uglavnom štite interese svojih političkih partija. Učesnici u diskusiji su naveli primjer da za dvije godine rada lokalnog parlamenta gotovo da nije zabilježen slučaj da je neki odbornik imao lični, a ne stav partije mada je za tim bilo potrebe. Partije na odbornike vrše pritisak i na razne načine ih ucjenjuju, tako da oni zloupotrebljavaju svoju izbornu bazu.
Zaključeno je da je jedini način da se poveća odgovornost izabranih pojedinaca i institucija veća javnost rada i angažovanije učešće građana putem mjesnih zajednica, ali i ličnih inicijativa i peticija, te zahtijevanje prijevremenih izbora ukoliko to bude neophodno.
str. 10. Viđenja
Srpski moral
Piše: prof. dr Ostoja Đukić
Inat - stari srpski zanat
Dođu tako vremena kad pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.
(Andrić)
Srbi su čestit, ponosan i radan narod. U svojoj dugoj i mukotrpnoj istoriji mnogo puta su prisiljavani da se bore za goli opstanak, a to je činjeno pod geslom “za krst časni i slobodu zlatnu”. Naš narod krase istinoljubivost, velikodušnost, pravednost i ljubav prema bližnjem svome. Srpski manastiri, junačke narodne pjesme, freskno slikarstvo, Dušanov zakonik, kulturno i umjetničko stvaralaštvo, naučna dostignuća su ono što nas svrstava u vrhunac ljudskog stvaralaštva na planeti.
Uprkos čestim ratovima i nepravednim osudama velikih sila uspio se ovaj narod održati i opstati na pradjedovskim ognjištima. Možda baš zbog toga mnogima smetamo ni krivi ni dužni, ali to je naš usud, naš krst koji valja nositi.
Druga strana naše medalje govori da smo se rijetko bavili svojim manama i greškama, neargumentovanim i jednostranim tvrdnjama bez obzira na činjenice i dokaze. Ostao je kod nas Srba inat – stari srpski zanat, pa će Srbin učiniti mnogo čuda, a iz inata stotinu i jedno čudo. Tako kaže ona priča o Marku Kraljeviću da se ne bi nizašto poturčio, a iz inata bi i Džabe. Tako je u daljoj istoriji, istina nekada iz straha, ali zaista pokatkad i iz inata mijenjana vjera, kako se to kaže “za večeru”.
Ima kod Srba i negativnih moralnih osobina: zavisti, sujete pretjeranog egoizma, bolesne ljubomore, oholosti, malograđanštine, licemjerja, sklonosti izdaji, uobraženosti, dodvoravanja i prelivodstva. Na scenu izbijaju pokatkad i frustracije, bjesomučna trka za prestižom i nepotrebno izlaganje neurozama. Na javnoj sceni u politici, privredi, estradi, kulturi, prepoznaju se danas sve ove negativne naše osobine.
Dobro bi bilo kada bi se nadmećali u dokazivanju privrženosti svome narodu, svojoj vjeri i svome kraju, nadmećanju u pomoći svome bližnjem i svome komšiji, ali i svakom čovjeku u nevolji.
Stari filozofi su davno upozorili da smo ljudi i sve što čovjek čini ne treba da nam je strano. Drugim riječima, čovjeka izvjesnije od njegove sjenke kroz čitavu istoriju prati ljudska zavist i sujeta.
Moralne i ostale krize kao polip obuhvataju sve segmente našeg društva. U toku je proces tranzicije i uspostavljanja građansko-kapitalističkih odnosa gdje se pojedinac stara o sebi i gubi osjećaj solidarnosti, a najveća moralna vrijednost svodi se na bogatstvo i trku za novcem i profitom. Pokušava se novcem sve izmjeriti, pa čak i gubitak sina ili recimo duševna bol, odnosno šteta ugledu i slično.
Srpski rod nekada je odlikovao patrijarhalni moral koji sadrži ratničke, stočarsko-ratarske, paganske, mitsko-religiozne, plemeske elemente i slično. Izgrađivan je pod uticajem narodnih predanja, robovanja pod tuđinom, seoba, pravoslavne i svetosavke tradicije i kulture, kosovskog zavjeta. Smatra se da je on kod velikog dijela našeg stanovništva još uvijek prisutan, da ga još uvijek odlikuju čvrsta pravila i samodisciplina uprkos nekim skretanjima koja su zadesila naš narod u socijalizmu.
Sam se često pitam gdje je tu humanizam, osjećaj za pravdu, istinu, dobrotu, čast, poštenje, dostojanstvo...? Potrošački mentalitet, mito i korupcija, politika kao sudbina, razaranje porodice, odavanje porocima. Zahvatila nas je u svoju maticu “zapadnjačka rijeka”.
Postajemo moralno posrnulo društvo i izlaza nema bez moralnog ozdravljenja, očišćenja od grijehova i izlaza iz letargije i otklanjanja negativnih ljudskih osobina. Nalazimo se, dakle, pred moralnom provalijom i prijeti nam sunovrat pa je nužno da uslijedi i moralni preporod da bi se zaustavili nepovoljni trendovi u oblasti morala gdje se ruše neke stare vrijednosti, a nove još nisu izgrađene. Ukoliko pravilno shvatimo moralnu situaciju lakše ćemo prebroditi krizu i spriječiti negativne moralne tokove koji su izraženi u procesu tranzicije.
Nasuprot patrijarhalnom javlja se rajinski moral kod Srba.
U teškoj borbi za život, u vrijeme ropstva pod Turcima i drugim gospodarima, razvila se ponižena i potčinjena klasa koju je narod nazivao raja. Ona je bila pokorna, skoro ropski poslušna, skrušena, do kraja odana i potčinjena svojim gospodarima. Odlikovalo ju je primanje tuđe vjere, načina odijevanja, ponašanja, jezika, kulture i običaja. Takve je ponekad bilo teško razlikovati od onih kojima su služili.
Nasuprot istinskom junaštvu, rajinske osobine su još odsustvo junačkog duha, mržnja, pakost, izdaja je nasilništvo i druge negativne radnje prema svojim pravim komšijama i sunarodnicima, čak i bližoj rodbini. Hoću reći da taj termin ima svoje korijene i da je on prisutan u genima srpskog naroda i danas pa nas kao takav prati kao mora i nepovoljno utiče na formiranje savremenog srpskog morala. Taj ropski dio duše u nama često nas sputava, čini dvoličnim kukavicama, prelivodama, poltronima i sličnim drugim osobinama i smeta nam na putu moralnog preporoda i očišćenja. Sjenke tamnog vilajeta još uvijek nam zaklanjaju put ka ljepšoj zori.
Nužno je otklanjanje posljedica ropstva i podaništva sa komparativnom prednošću uspješnog spajanja pozitivne tradicije sa savremenošću kao što su to uradili, recimo Japanci.
str. 11. Viđenja
OtaDžbinski rat i mi
Komisija za boračka pitanja Skupštine opštine Čelinac nezadovoljna je dosadašnjim aktivnostima na izgradnji spomen-obilježja poginulim borcima iz OtaDžbinskog rata u ovom kraju. Već dvije godine stoje nedovršeni spomenici poginulim borcima u mjesnim zajednicama Branešci i Jošavka, a u drugim selima izgradnja nije ni započeta ako se izuzmu spomen-ploča u Brezičanima, spomen-soba u Lađevci i spomen-pano u Popovcu. Takođe, za izgradnju centralnog spomen-obilježja aktivnosti još nisu ni pokrenute, a Spmen-soba je časni izuzetak.
Prema mišljenju ove komisije izgradnju spomen-obilježja treba izuzeti iz nadležnosti građevinskih odbora i mnogo više uključiti stručna lica u taj posao.
Komisija nadležnim službama i institucijama Skupštine opštine predlaže da se razmotri opravdanost uklesivanja likova poginulih boraca na spomenicima koji se grade ispred škola, izražavajući mišljenje da je dovoljno upisati imena sa datumom rođenja i smrti, zatim predlaže da se spomenici ne grade na raskrsnicama puteva, nego u parkovima i da se spomen-ploče ne postavljaju na omladinske domove u kojima se održavaju zabave.
Uz to predloženo je da se sagleda opravdanost uklesivanja dvoglavog orla na crnim mermernim pločama iznoseći stav da je dovoljno uklesati krst.
str. 12. Pravoslavlje
Isus Hrist - čovjek i Bog
Po njemu se i vrijeme računa
“Raduj se blagodatna. Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama!”, uskliknuo je Arhangel Gavrilo javljajući Presvetoj Djevi Mariji blagu vijest o začeću od Duha Svetoga. Ona se bila zavjetovala Bogu tajno da će zauvijek ostati djevojka što su znali samo Bog i njen tobožnji muž Josif, ali je pristala budući da se uvjerila da će roditi Sina Božijeg koji ima božansku prirodu od Boga Oca i čovječansku od svoje majke.
Isus Hristos rođen je u Judeji u gradu Vitlejemu, a prvi su ga prepoznali trojica mudraca sa Istoka koji su išli za zvijezdom i pri prvom susretu darovali ga zlatom, tamjanom i izmirnom, a anđeli su zapjevali: “Slava Bogu na visini, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja”.
Hristos, je dobio ime Isus, što znači Spasitelj, osam dana nakon rođenja. Tada je po starozavjetnom običaju koji označava savez sa Bogom, Hristos obrezan samo da bi pokazao da nije došao da razori zakon i proroke, nego da ih ispuni, ali i da je istinski čovjek, a ne samo Bog. Duhovno obrezanje zapravo je sveta tajna krštenja i praznuje se 1. januara.
Kada je Isusu bilo četrdeset dana Marija i Josif donijeli su ga u hram da ga posvete Bogu. Tu ga je primio starac Simeon kojemu je Duh Sveti rekao da neće umrijeti dok ne vidi Hrista i taj dan se praznuje kao Sretenje Gospodnje. Nakon tog čina Marija i Josif sa Isusom vratili su se u Vitlejem, pa bježeći od Iroda otišli u Egipat. NJihov progonitelj tragajući za Spasiteljem pobio je četrnaest hiljada nevine vitlejemske djece.
Potom slijedi dio njegovog života o kojem se mnogo ne zna. Tvrdi se da je u tom periodu radio u drvodjeljskoj radnji kod rođaka Joakima i da je išao u hramove.
Napunivši trideset godina, tada punoljetstvo, Hristos došao je na rijeku Jordan da ga Jovan Preteča (Krstitelj) koji je riječima “pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko”, pripremao ljude za dolazak Sina Božijeg, da ga krsti: “Ti treba mene da krstiša, a ti dolaziš meni da ja tebe krstim”, dočekao ga je Jovan riječima. “Ostavi sad to, jer nam treba ispuniti svaku pravdu”, rekao je Isus. Iako je znao da je bezgriješan i kao Bog i kao čovjek, Hristos je dobrovoljno pristao na krštenje, da se ponizi i da ispuni svaku pravdu.
“Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji”, javio se tada glas Boga Oca dok je Jovan pogružavao Isusa u rijeci Jordan. Tada se javno otkrio Bog kao Otac, Sin i Duh Sveti – sveta Trojica, a to bijaše na Bogojavljanje.
Poslije krštenja on je otišao u pustinju da se postom i molitvom pripremi za svoj bogočovječanski rad. Tu je proveo četrdeset dana, a onda je počeo da propovijeda svoju božansku nauku. NJegove riječi izgovorene prije nešto više od dva milenijuma i danas su okosnica svega pozitivnog na ovom svijetu. Imao je prvo dvanaest svojih apostola, odnosno izaslanika i propovjednika vjere svoje kojima je naglasio: “Vi ste so zemlji i svjetlost svijetu!”
Pretvorivši vodu u vino na svadbi u Kani galilejskoj, a na molbu svoje majke, Hrist je načinio prvo svoje čudo. Time je on pozvao ljude da se preobraze, odnosno brak kao prolazna veza dvoje ljudi se time pretvorio u Svetu tajnu božiju, vino vječitog života. Nešto kasnije sve zapovjesti Starog zavjeta sažeo je u dvije: ljubi Gospoda Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom svojom i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.
Hristos je na magarcu svečano ujahao u Jerusalim u nedjelju, na Cveti, dan po vaskrsenju Lazarovom, a sedam prije svog vaskrsenja. Dočekalo ga je mnogo oduševljenog naroda. On je bio neveseo jer je znao da će se pjesma uskoro zamijeniti uzvicima: “Raspni ga, raspni!” Iz hrama božijeg on je potom bičem istjerao trgovce rekavši im da se vjerom ne smije trgovati, a bolesne iscijelio.
Na veliki četvrtak on je sabrao svoje apostole u jednu sobu u Jerusalimu na Tajnu večeru gdje je učinio svoje najveće čudo pretvorivši hljeb u svoje tijelo, a vino u krv, pričestio ih i rekao njima, ali i svim hrišćanima: “Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje koje se lomi za vas radi oproštenja grijehova”. Tom prilikom uspostavljena je Sveta tajna pričešća.
Zli ljudi sudili su Iusu kao razbojniku. On je pristao da bude razapet na Veliki petak između dvojice najvećih razbojnika. Pilat mu nije našao krivicu, ali ga je ipak predao ruži i oslobodio razbojnika Varavu. Jedna od najvećih tajni Hristove nauke upravo je Veliki petak. Krst do brda Golgote, pomogao mu je nositi Simon Kirinejski. Posljednje Hristove riječi na krstu bile su: “Bože, oprosti im jer ne znaju šta rade. Oče u ruke tvoje predajem duh moj”, a razbojniku raspetom sa svoje desne strane šapnuo: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”. Sa krsta tijelo su skinula dva njegova tajna učenika Josif iz Arimateje i Nikodim, knez jevrejski. Bijeli anđeo je u nedjelju odvalio kamen sa njegovog groba kako bi pokazao da je Hristovo tijelo vaskrslo.
Bila je to smrt koja je imala antismrtno dejstvo, smrt koja je pobijedila smrt. Duša mu je prvo sišla u ad gdje je zatekao duše od Adama i Eve do Jovana Krstitelja kojima je on razbio okove pakla i izbavio ih, i time vratio nadu u spasenje cijelom čovječanstvu.
str. 13. Tri godine “Čelinačkih novina”
Juče, danas, sutra “Čelinačkih”
Čitaoci najčvršći stub
Jedini čelinački medij - “Čelinačke novine” u krugu svojih čitalaca, poslovnih partnera i saradnika obilježile su tri godine djelovanja. Tom prilikom promovisan je najnoviji 37. broj ovog mjesečnika, priređena je izložba na kojima su objektivom Borislava Maksimovića i Mile Rodića sa oko 200 fotografija tematski razvrstanih predstavljeni ljudi i događaji koji su obilježili prošlu godinu u Čelincu i izložba izdanja Narodne biblioteke “Ivo Andrić”.
· Tokom prošle godine na razne načine biblioteka je nabavila oko hiljadu vrijednih naslova koji su obradovali naše čitaoce i izdala dvije nove knjige (“Nešto lično” i “Zavičaj na dlanu”), a ličnim angažovanjem redovno izdajemo i “Čelinačke novine” koje se samofinansiraju. Nažalost, biblioteka je i dalje kuća bez krova jer je i u 28. godinu svoga postojanja ušla bez svojih prostorija – istakao je Momčilo Spasojević, direktor Narodne biblioteke “Ivo Andrić”.
Predsjednik Skupštine opštine Čelinac Ilija Vujičić pohvalno se izrazio o uspjesima koje je postigla ova ustanova i priznao da je opštinska vlast proteklih decenija zakazala kada je u pitanju pružanje podrške kulturnim radnicima i kolektivima.
· Podstanarstvo ograničava rad biblioteke i njenih radnika i mi u opštinskoj upravi moramo uložiti napore da se tokom ove godine počne rješavati trajni smještaj biblioteke. To je problem Čelinca, a ne radnika ove ustanove – naglasio je Vujičić.
Podršku radnicima biblioteke i redakciji “Čelinačkih novina” pružio je i načelnik opštine Čelinac Uroš Janković i brojni čelinački privredni kolektivi.
Tri godine “Čelinačkih novina”
Juče, danas, sutra “Čelinačkih”
Čitaoci najčvršći stub
Jedini čelinački medij - “Čelinačke novine” u krugu svojih čitalaca, poslovnih partnera i saradnika obilježile su tri godine djelovanja. Tom prilikom promovisan je najnoviji 37. broj ovog mjesečnika, priređena je izložba na kojima su objektivom Borislava Maksimovića i Mile Rodića sa oko 200 fotografija tematski razvrstanih predstavljeni ljudi i događaji koji su obilježili prošlu godinu u Čelincu i izložba izdanja Narodne biblioteke “Ivo Andrić”.
· Tokom prošle godine na razne načine biblioteka je nabavila oko hiljadu vrijednih naslova koji su obradovali naše čitaoce i izdala dvije nove knjige (“Nešto lično” i “Zavičaj na dlanu”), a ličnim angažovanjem redovno izdajemo i “Čelinačke novine” koje se samofinansiraju. Nažalost, biblioteka je i dalje kuća bez krova jer je i u 28. godinu svoga postojanja ušla bez svojih prostorija – istakao je Momčilo Spasojević, direktor Narodne biblioteke “Ivo Andrić”.
Predsjednik Skupštine opštine Čelinac Ilija Vujičić pohvalno se izrazio o uspjesima koje je postigla ova ustanova i priznao da je opštinska vlast proteklih decenija zakazala kada je u pitanju pružanje podrške kulturnim radnicima i kolektivima.
· Podstanarstvo ograničava rad biblioteke i njenih radnika i mi u opštinskoj upravi moramo uložiti napore da se tokom ove godine počne rješavati trajni smještaj biblioteke. To je problem Čelinca, a ne radnika ove ustanove – naglasio je Vujičić.
Podršku radnicima biblioteke i redakciji “Čelinačkih novina” pružio je i načelnik opštine Čelinac Uroš Janković i brojni čelinački privredni kolektivi.
str. 14. Povodom jedne smrti
Čalići ostali bez hranitelja
Porodica zavijena u crno
Čim je ustala tog kobnog petka 13. decembra prošle godine sedamdesetogišnja starica Jovanka Čalić iz Lipovca pripremila je svijeću da zapali svom svekru Simi Čaliću kojeg su upravo na taj dan, bio je takođe petak, ratne 1943. ubili partizani u potoku nedaleko od njihove kuće jer se priključio četnicima.
Međutim, odlučila je prvo da nahrani stoku, a onda su je za sobom odvukli neki drugi poslovi. Za koji sat, oko devet časova izjutra, pogodila ju je tragična vijest – rušeći hrašće u obližnjoj šumi poginuo joj je sin jedinac Dragoljub. Tako je onu pripremljenu svijeću namijenjenu svekru, Jovanka sinu zapalila.
U nedjelju, dva dana kasnije, na sahrani Čalinoj, kako su ga iz milja zvali svi oni koji su ga poznavali osim porodice za koju je on bio Braco, iako je cijeli dan padao snijeg pomiješan sa kišom i duvao vjetar koji je kosti ledio, ispred porodične kuće okupilo se više hiljada duša. Čini se da u desetak okolnih sela niko kod svoje kuće nije ostao, a na posljednji ispraćaj došli su mu i brojni prijatelji iz cijele regije. To najbolje govori kakav je bio čovjek koji je tragično sa ovog svijeta otišao u svojoj četrdesetoj godini ostavljajući iza sebe kćer Dijanu (1987), sinove Dejana (1988) i Stefana (1994), suprugu Borku narušenog zdravlja i majku.
NJegova smrt teško je pogodila ne samo članove porodice nego i komšije jer je on u pravom smislu riječi bio jedan od najčvršćih stubova sela. NJemu su se mnogi obraćali za mnogo šta jer je on bio razborit, smiren, obrazovan, pošten i uporan čovjek. Mnogi su za njega znali reći da Lipovac voli koliko i svoju djecu. Iako je i on imao priliku i ponudu da sa strmih lipovačkih strana ode, ostao je vjeran zavičaju do posljednjeg dana. Volio je i svoj narod, onako kako treba, dokazujući čojstvo i poštenje svakim svojim postupkom.
· Pet dana sjekao je hrašće sa komšijama, a kada su posljednji sjekli pala je jedna suva grana pravo na njegovu glavu. Prije smrti uspio se samo prekrstiti – priča supruga Borka koja ni pola mjeseca kasnije ne može da vjeruje da ju je zadesila još jedna tragedija. Odrasla je bez majke koja je umrla veoma mlada, a duže vrijeme obilazi ljekare tražeći način da povrati zdravlje.
· Mnogo šta je najavljivalo ovu nesreću, ali čovjek da zna gdje ga smrt čeka nikada tamo ne bi išao. Iako je imao zlatne ruke, posljednjih dana ništa mu se nije dalo uraditi. Sve mu se otimalo. Nikada ga nije trebalo tjerati na posao, a toga jutra stalno je otezao, žalio se da mu motorna žaga nije ispravna, da mu je lanac tup. Kada su privodili posao kraju ponudili su mu da predahne, da popiju po pivo. Nikada nije bio nagal, a odbio je da odmori i rekao “kada završimo popićemo po dva piva” – priča majka Jovanka koju su u životu zadesile brojne tragedije.
I ona je, kao i snaha joj Borka, odrasla u siromaštvu bez majke. Sa suprugom Anđelkom koji je umro prije pet godina, rodila je šestoro djece: Gospu, Nadu, Branu, Danku i Dragoljuba. Kćer Brana nije imala ni dvadeset godina kada se tog crnog 5. avgusta 1978. godine utopila kupajući u Vrbanji nedaleko od Čelinca sa drugaricama Veselkom Srdić, Rosom i Bosom Krminac.
· Dvadesetak nas je iz našeg kraja doručkovalo u Italiji gdje smo radili kada je počinjao rat u Bosni. Čale je u jednom trenutku ustao i rekao: “LJudi, šta vi čekate, tamo se ratuje, ja idem, a vi kako hoćete”. I otišao – priča komšija Nedeljko Mijatović.
Čale je cijeli rat proveo u rovu, a poslije njega posvetio se porodici i poljoprivredi iako je završio gimnaziju u Banjoj Luci i bio jedan od najboljih đaka koje je Lipovac ikada imao. Porodična neimaština spriječila ga je da završi više škole, a on je želio biti pilot i za to atraktivno zanimanje prošao sve testove.
Počeo je 1990. godine i novu kuću graditi, a uz pomoć zeta Miše Špirića, kod kojega je povremeno vozio mikser, pokrio ju je tek u jesen 2001. godine. Nije uspio u nju useliti. Mnogi su mu rekli da je lijepa, ali na ružnom mjestu misleći da je trebao otići u grad. Nikada i ni skim u tome se nije slagao. Za njega je to bilo najljepše mjesto na svijetu.
Kada su čuli za targičnu vijest ljudi iz njegovog zavičaja zaposleni u Italiji, uglavnom iz Koma, Bergama, Breše i okoline, brzo su se organizovali i sakupili interventnu pomoć porodici, najviše za liječenje supruge Borke što je sada najpotrebnije. NJihova namjera je da pomognu opremanju kuće, prije svega kupatila koje ova porodica nikada nije imala. Zaslužio je Čale za svoga kratkog života da mu porodica koja je ostala bez svoga hranitelja i zaštitnika ne bude u teškim vremenima prepuštena samoj sebi.
str. 15. Oglasi
Obavještenje
Prijava poreza
Poštovani građani, u Čelincu možete podnijeti poreske prijave za:
1. Godišnji porez na godišnji dohodak građana PP-GOD. Rok za podnošenje prijava za prethodnu godinu je 15. mart 2003. godine.
2. Porez na imovinu PP – PNI za imovinu koju je obveznik imao na dan 31. 12. 2002. godine. Rok za podnošenje prijava za tekuću godinu je 28. februara 2003. godine.
3. Porez na prihod od poljoprivrede i šumarstva PP – PPŠ. Rok za podnošenje prijava je 15. februara 2003. godine.
4. Porez za registrovano oružje PP – RO. Rok za podnošenje prijava je 28. februara 2003. godine.
Sve poreske prijave se podnose u dva istovjetna primjerka od kojih se jedan ovjeren vraća stranci kao dokaz da je prijava podnesena.
Svi obrasci poreskih prijava su besplatni na svim mjestima gdje se vrši njihovo podnošenje.
Poreske prijave se mogu dostaviti lično: u Područnoj jedinici Poreske uprave Čelinac u zgradi opštine kancelarija broj 15, ili u mjesnim zajednicama u Popovcu, Jošavki, Branešcima, Staroj Dubravi i Šnjegotini Srednjoj. Takođe, poreske prijave se mogu poslati preporučeno putem pošte.
Načelnik PJ PU Čelinac
Bosiljka Karaulac
Na osnovu zaključka načelnika opštine broj 01-67-6/03 od 24. januara 2003. godine raspisuje se:
za dodjelu stipendija studentima visokoškolskih ustanova za 2003/2004 godinu
1. Opština Čelinac dodjeljuje sedam stipendija studentima visokoškolskih ustanova.
2. Pravo na konkurs imaju svi studenti od druge do četvrte godine studija sa stalnim mjestom boravka u opštini Čelinac.
3. Prednost na konursu imaju studenti koji su pokazali bolje rezultate u prethodnom školovanju.
4. Kandidati podnose sljedeće dokumente:
- Zahtjev za stipedniju
- ovjeren prepis indeksa o završenom prethodnom školovanju
- potvrdu o upisu u narednu godinu.
5. Konkurs ostaje otvoren petnaest dana od dana objavljivanja u “Čelinačkim novinama” (od 28. januara)
6. Potrebna dokumenta slati na adresu: Opština Čelinac, Odsjek za društvene djelatnosti.
str. 16. Osvrt na 2002.
Događaji koji su obeležili prošlu godinu u Čelincu
Pljačka banke i dalje misterija
Pljačka ekspoziture “Razvojne banke” koja je, po uzoru na vestern filmove izvedena gotovo u podne 18. maja iz koje je odneseno, još uvek u nepoznatom pravcu, oko 350 hiljada maraka, događaj je koji je obilježio 2002. godinu u Čelincu.
Treći Međunarodni tabor izviđača “Prijateljstvo 2002” koji se održao početkom avgusta u Izviđačkom sportsko-rekreacionom centru u Mlinskoj Rijeci na kojem je učestvovalo oko 600 izviđača iz desetak evropskih zemalja, za razliku od prvog, ostao je u lijepom sjećanju Čelinčana.
Iz oblasti politike još uvek se pamte okotobarski opšti izbori na kojima je najviše glasova u ovoj opštini dobila SNSD, ispred SDS, a zatim partija koje su izbori razočarali - PDP i DNS.
Nije zaboravljena ni ljetošnja sjednica opštinskog parlamenta na kojoj je izabrano novo skupštinsko rukovodstvo i stvorena nova koalicija SDS – SNSD koja se, istina, posljednjih mjeseci opasno trese.
Pamti se i slava opštine - Sabor Svetog arhanđela Gavrila na kojoj su prvi put nakon deset godina dodijeljena opštinska priznanja, a Odredu izviđača za tri decenije uspješnog djelovanja dodijeljeno najveće – zlatna plaketa.
Obilježavanje desetogodišnjice osnivanja Lake pješadijske brigade, kada je otvorena Spomen-soba za 204 poginula borcatakođe je zadržavao pažnju javnosti duži period.
U sumornoj privrednoj atmosferi na sebe su skrenuli pažnju nadograđivanje četiri stambene zgrade čime je izgrađeno dvadesetak novih stambenih jedinica, predizborna asfaltiranja kada je asfaltirano pet ulica i lokalnih puteva što je više nego za cijeli poslijeratni period, izgradnja nove četverorazredne škole u selu Brezičani i izgradnja Džamije u Čelincu.
Ni priroda nije bila po strani pa je i sredinom maja 2002. skrenula na sebe pažnju poplavom koja je nanijela ogromnu materijalnu štetu. Srećom, vodostaj Vrbanje, za malo, nije porušio rekord iz 2001. u kojoj je upravo poplava bila lokalni događaj godine. Rijeka Jošavka je i prošle godine četiri-pet puta plavila svoju dolinu.
Od kulturnih i sportskih događaja pominju se Miholjdanske kulturne svečanosti u organizaciji Narodne biblioteke “Ivo Andrić”, Šesti izbor najuspešnijih sportista koji je organizovao Centar za sport i kulturu i četvrti lovački sabor u Mlinskoj Rijeci.
Osvrt na 2002.
Ličnosti koje su obilježile prošlu godinu u Čelincu
Privrednici u sjenci političara
Kada je riječ o ličnostima iz političkog života 2002. godinu u Čelincu su obilježili: Ilija Vujičić (SNSD) koji je ljetos izabran za predsjednika opštinske Skupštine, a jesenas na izborima dobio najviše glasova i Mirko Pejaković (SDS) koji je nakon oktobarskih izbora postao narodni poslanik. Zoran Spasojević (DNS) skrenuo je na sebe pažnju time što je ljetos smijenjen “u paketu” sa mjesta potpredsjednika opštinskog parlamenta, a na posljednjoj sjednici u prošloj godini izabran je za zamjenika načelnika opštine. Načelnik opštine Uroš Janković takođe je bio u žiži interesovanja, prije svega zato što je uprkos nekoliko pokušaja smjene zadržao čelnu opštinsku poziciju.
U privrednom i naučnom životu pažnju su skretali Mićo Gaćanović koji je postao doktor elektrotehničkih nauka, Mićo Dimitrić, direktor i vlasnik preduzeća “Demetra”, koji je dobio zlatnu medalju “Eureke” iz Brisela i Slobodanka Gaćanović, direktor “Svile” koju su Čelinčani najčešće spominjali kada su mislili na gradsko grijanje i status ovog najvećeg čelinačkog preduzeća. Naravno, ni 2002. godine u sjenu nisu pali akademik Rajko Kuzmanović, direktor Ekonomskog instituta dr Duško Jakšić, te profesori Filozofskog fakulteta dr Drago Branković, dekan, i dr Živko Sekulić, šef Katedre za istoriju, kao ni predsjednik Privredne komore regije Banja Luka Risto Trbić.
Duško Pejaković, starješina Međunarodnog izviđačkog tabora, jedan je od najzaslužnijih pojedinaca što je ova manifestacija uspješno protekla po čemu je i bio jedno vrijeme u centru interesovanja šire javnosti.
Od kulturnih stvaralaca pažnju na sebe su skrenuli mladi književnici, Snježani Tešić koja je izdala svoj prvenac - zbirku eseja “Nešto lično” i Mirko Vuković koji je dobio nagradu za književnost na manifestaciji “Istina o Srbima” u Gradišci i drugu nagradu za političku karikaturu na nivou BiH u Sarajevu, te Borislav Maksimović, dobitnik “Miholjdanske povelje” koji je izdao svoju drugu knjigu “Zavičaj na dlanu”.
Svakako, sportska ličnost godine je najuspješniji čelinački sportista Aleksandar Kuzmanović, inače golman FK “Čelinac”, te Živojin Đajić, kuglaš koji konstantno bilježi odlične rezultate.
Naravno, na novinama nije da presuđuju, nego da bilježe i taj posao prepuste javnosti i vremenu koji to najpoštenije dorade – svakome mjesto prema zaslugama.
str. 17. Ekonomija
U suret stečaju
Piše dr Duško Jakšić, direktor Ekonomskog instituta u Banjoj Luci
Zakon o stečaju trebalo je donijeti mnogo ranije, jer bi se njime spriječilo neodgovorno ponašanje i sklapanje problematičnih ugovora između privrednih subjekata.
Ukoliko preduzeće iskaže negativan poslovni rezultat i ne može ispuniti obaveze prema povjeriocima onda ono ide pod stečaj. Stečaj je najradikalniji primjer sankcija tržišta prema neuspjelim vlasnicima. Stečaj je čist odnos u kojem novi vlasnik plaća cijenu onog što preuzima i ne može preuzimati druge obaveze. Iz cijene se namiruju obaveze prema povjeriocima. Teško je pretpostaviti koliko će ljudi primjenom Zakona o stečaju u Republici Srpskoj ostati bez posla, ali sigurno se to odnosi na radnike predimenzioniranih administrativnih službi. Može se pokazati da nemamo dovoljno radnika potrebne kvalifikacije i dovoljno mlade radne snage, a da će višak biti stariji radnici i radnici iz administracije u privredi.
Stečaji su redovna pojava. Oni ne znače nestanak preduzeća nego promjenu vlasnika i upravljačkih struktura. To je najpovoljniji način za nove vlasnike, jer drugi načini su spajanje preduzeća, njihova prodaja i slično. Neuspjeli stečajni postupak znači likvidaciju preduzeća.
Moja zamjerka odnosi se na to da nije iskorišćen trenutak kada nam je otpisan veliki procenat dugova. Naša privatizacija počela je 30. juna 1998. godine, kada su usvojeni početni bilansi svih preduzeća koja su ušla u privatizaciju. Iz tih bilansa izbačena su sva dugovanja preduzeća prema svim povjeriocima, uključujući i državu i ino-kredite. Da su od tog ternutka mogla normalno da posluju, malo koje preduzeće bi danas moralo ići pod stečaj.
Bojim se da će biti teško ispuniti odredbe koje zakon na dosta komplikovan način definiše. Za stanje koje može nastati stečajem moraju da postoje snažne institucije, posebno vlada, a posebno mora da postoji određeni konsenzus svih političkih struktura.
Tamo gdje nema stečaja nema ni držve, jer kada ne bi bilo stečaja, ne bi bilo ni konkurencije. Stečaj pruža priliku da se pojavi tržišna konkurencija u sferi menDžamenta. Promjenom vlasnika i stečajem pokazaće se ko je uspješan na istoj lokaciji. Time će se konačno prekinuti tolerisanje ovog nivoa sive ekonomije, jer mnogi radnici u preduzećima koja su davno zrela za stečaj već su angažovana u firmama koje su potencijalni kupci onih prvih. MenaDžerske ekipe preduzeća koja odu pod stečaj gube na rejtingu, a dobijaju oni koji uspješno posluju. Time se dobijaju velike uštede u inače oskudnom kapitalu za investicije, jer će se bitno smanjiti ulaganje u objekte i infrastrukturu, a povećati u tehnologiju i kadrove.
Dobitak je i u tome što se mogu sačuvati vrijedni programi, kojih u privredi sigurno ima, te kadrovi koji žele da napuste zemlju i slično. O stečaju kao konkretnoj pojavi moći će se govoriti kada budu postojali iskazani bilansi za 2002. godinu. Preduzeća su dužna da omoguće reviziju poslovanja koju će vršiti revizorske kuće.
U okviru Vlade i Sindikata trebalo bi da postoji tijelo koje bi utvrdilo dinamiku i redoslijed stečaja, odnosno da se u prvi plan stave privredni subjekti koji stvarno više nemaju mogućnosti da egzistiraju. Novi vlasnik ne bi mogao da kupi preduzeće starom deviznom štednjom jer će povjerioci tražiti kvalitetna sredstva.
Dosta štete našoj ekonomiji donijelo je odlaganje donošenja ovog zakona jer u menaDžerskim strukturama nije postojao strah od stečaja. Još u glavama mnogih ekonomista, pravnika i drugih stručnjaka nije pređena crta da tržišna ekonomija i privatizacija jedno bez drugog ne idu. Isto tako, još ima onih pitanja zašto bi država privatizovala preduzeća koja dobro posluju.
Velika preduzeća kod nas već su korporatizovana. Ona imaju svoje skupštine i nove upravljačke organe u koje će se morati angažovati kvalitetni ljudi koji mogu savladati i materiju stečaja. Ova preduzeća što skorije treba da stupe u pregovarački proces sa povjeriocima i sačine čvrste ugovorne obaveze počev od banaka do radnika.
Ova godina biće, zapravo, probni period traženja rješenja jer povjerioci, izuzev radnika, najbolje znaju kolike su mogućnosti za odlaganje stečaja, izmirenje potraživanja i oživljavanje preduzeća.
str18. i 19. Putopis
Putopis
Od Čelinca do Tajlanda, i nazad
Piše: Dijana Pejaković
Na 20. Svjetskom Džemboriju izviđača koji se održavao od 28. decembra do 12. januara u Santahipu na Tajlandu među tridesetak hiljada skauta iz cijelog svijeta našlo se i sedam izviđača iz Republike Srpske.
Po dogovoru u jedanaest časova 24. decembra prošle godine nas sedmoro učesnika Dvadesetog svjetskog Džemborija izviđača na Tajlandu: Dalibor Golubović – Golub, vođa, Milomir Vasić, kao volonter na Džemboriju, Božana Kljajić, Tina Čavić, Nikola Popržen, Stefan Nešković i ja, Dijana Pejaković, okupili smo se u prostorijama Saveza izviđača Repubilike Srpske u Banjoj Luci odakle smo krenuli na put duži od desetak hiljada kilometara. Oko trinaest časova ušli smo u autobus koji je vozio iz Sarajeva za Beč, gdje je već bio osmi član našeg malog kontigenta, Lejla Sarajlić koja je išla tamo u funkciji vođe Drugog internacionalnog voda.
U Beču su nas dočekali Golubovi prijatelji kod kojih smo proveli noć. Ovom prilikom im se mnogo zahvaljujem na gostoprimstvu koje je prevazišlo sve granice.
Narednog dana krenuli smo iz Beča avionom u Aman. Na aerodromu smo se već sreli sa jugoslovenskim kontigentom, te sa članovima Voda iz drugih jugo-istočnih evropkih zemalja koji su bili dio naše grupe.
Let je trajao nešto više od tri časa. Većina nas prvi put se našla u avionu, a let je srećom protekao bez imalo problema, izuzev hrane koja i nije bila za pohvalu. Slična situacija nastavila se i na sljedećim letovima, pošto smo sve vrijeme letjeli sa jordanskim avioprevoznikom. Na aerodromu u Amanu proveli smo više od deset časova čekajući let za Bangkok. Ovaj let je trajao oko devet sati. Imali smo malih problema sa turbolencijom, a slijetanje je bilo daleko od dobrog.
Na Tajlandu pored velike vrućine (temperaturna razlika za nas je iznosila preko 50 stepeni Celzijusa) dočekalu su nas i domaći izviđači koji su nam pomogli sa prijavom, prtljagom, a organizovana je i mala predstava za učesnike na aerodromu koja se sastojala od tradicionalnih tajlandskih plesova. Odatle smo zajedno sa Jugoslovenima prebačeni u jedan od pomoćnih kampova prije otvaranja DŽemborija. Kamp je bio udalje nekih 250 km od Bangkoka.
U Ćimburi kampu domaćini su takođe pripremili program, a pred kraj večeri i mi smo pokazali našim domaćinima dio naše kulture uz poneku pjesamu koja je natjerala na ples sve izviđače koji su tu bili smješteni prije početka DŽemborija. Pripremili su za nas i tajlandsku večeru, koja, iako obilna i raznovrsna, nije bila baš ukusna, ali su gostoprimstvo i ljubaznost nadmašili sve manje propuste.
Smjestili su nas u kućice tako da smo imali tuševe i krevete što je za nas u tom trnutku bilo najvažnije. Sutradan smo se ponovo uputili ka Bangkoku, a odatle neki 200 kilometara dalje do Santahipa gdje se DŽambori održavao.
Na mjesto održavanja kampa stigli smo u kasnim poslijepodnevnim časovima. Smješteni smo u podkamp B-5, odnosno NJhite Sea. Zbog slabe vidljivosti (sunce na Tajlandu zalazi prije šest) uspjeli smo samo podići šatore. U naš mali logor već je ranije stigao poljski kontigent koji je brojao samo tri člana. U međuvremenu smo proslavili i Golubov rođendan uz minijaturnu tortu. Sutradan su stigli i ostali članovi naše grupe, koji su zbog avionskih karti prenoćili u Amanu.
Uređivanje logora počeli smo 28. decembra. Jugosloveni su podigli kapiju, a ostatak čete se pozabavio trpezarijom. Za građu smo na raspolaganju imali samo bambus, kanap i tende, mada smo stolice, stolove, posuđe i plinska kuhala dobili na korištenje od organizatora, kao i ostali učesnici kampa. Za hranu smo dobijali bonove koje smo mogli potrošiti u marketu B kampa, a kako smo poslije uvidjeli i u marketima drugih kampova. Jedan od obroka, koji je redovno bio lunch boDž Thai-avio kompanije, veoma neukusan, obezbjeđivao je organizator. Već oko podneva počeli smo pripreme za otvaranje koje se održavalo te večeri. Poslije zašivanja amblema na uniforme i ručka već je bilo vrijeme za otvaranje u našem podkampu. Tu smo se kao i većina drugih zemalja predstavili samo pozdravom karakterističnim za našu zemlju. Poslije smo zajedno sa ostalim izviđačima iz našeg podkampa B-5, nas oko 600, krenuli do centralnog platoa gdje smo zauzeli određeno mjesto pored još tridesetak hiljada izviđača iz čitavog svijeta.
Ceremonija je počela podsjećanjem na predhodni DŽembori u Čileu. Zatim su uslijedili mnogobrojni govori kao i dolazak princa, te tradicionalne tajlandske igre, izlazak izviđača sa zastavama zemalja svih učesnika i prezentacija zvanične pjesme DŽemborija. Prije zvaničnog početka otvaranja, dok smo svi već bili tamo, spontano smo počeli igrati kolo u koje se zatim uhvatilo još stotinjak drugih izviđača i koje je vremenom preraslo u vozić.
Sutradan su već počele dnevne aktivnosti, od kojih smo mi na programu imali Face the NJaves u jutarnjim i Crossroads of Cultures u poslijepodnevnim časovima. Face the NJaves je jedna od fizičkih aktivnosti čije je ime u slobodnom prevodu U susret talasima. To je jedna od vodenih radionica na kojoj se moglo birati više aktivnosti poput ronjenja, splavarenja, jedrenja, surfanja, veslanja, festivala brodova i sportova na plaži od kojih su sve aktivnosti bile podjednako zanimljive, mada su neke bile napornije od drugih. Poslije ručka (Lunch boDž) uslijedilo je opuštanje uz Crossroads of Cultures (raskršća kulture), koje je bila jedna od najvažnijih aktivnosti DŽemborija jer je obuhvatala oko 72 radionice koje su održavali izviđači iz raznih zemalja učeći druge vještinama iz svoje kulture. Tako smo probali talijansku, indijsku, tajlandsku i mnoge druge kuhinje, svirali na raznim tradicionalnim instrumentima, te pravili meksički ukrasni papir, učili japanski origami i razne druge stvarčice koje su karakteristične za kulture drugih naroda. Za sve aktivnosti koje smo posjećivali dobijali smo markice, a za određen broj njih se dobijala nagrada DŽemborija.
Uveče smo opet imali program na maloj bini gdje su se svi Evropljani predstavili jednom pjesmom pjevanom na raznim jezicima u kanonu.
Community Action Day organizovan je 30. decembra tako da smo veći dio dana proveli van kampa u jednoj od tajlandskih škola gdje je naš vod farbao ogradu do dvanaest časova, a poslije smo učestvovali u raznim radionicama i igrama koje su za nas pripremili učesnici. Tako smo naučili praviti poznato tajlandsko svileno cvijeće, te druge vrste ukrasa, a učili su nas i pokrete tradicionalnih plesova koji, iako egzotični, nisu posebno zanimljivi, jer su svi gotovo isti. Budući da nismo imali većih obaveza, uveče, po povratku, otišli smo na plažu i ostali tamo do zatvaranja, tj. do osamnaest časova.
Sljedeći dan na programu nam je bio Gastronomic diary, što je značilo da pripremamo našu tradicionalnu hranu. Pošto nas je bilo malo, a i uslovi su bili veoma loši za to, uspjeli smo pripremiti samo musaku, uštipke, salatu i sok koji smo bili ponijeli od kuće. Jugosloveni su bili mnogo bolje pripremljeni jer im ovo nije bio prvi DŽembori, a i bilo ih je više. Uveče se proslavljala međunarodna Nova godina. Svi izviđači su se okupili na centralnom platou, gdje nas je dočekalo razočarenje. Do ponoći, tj. do sretanja dvije godine, bili smo primorani gledati i slušati tradicionalne tajlandske igre, pjesme i plesove. Tek poslije toga bilo je mnogo zanimljivije, ali je program ubrzo prestao, tako da mi doček Nove godine nije ostao u baš najprijatnijem sjećanju.
Zbog toga smo se dogovorili da ujutro, u šest, proslavimo evropsku Novu godinu na plaži. Tu nas je dočekalo još jedno razočarenje. Na kapiji nam nisu dali da uđemo na plažu, tako da smo sa još 150 izviđača iz Evrope odbrojavali vrijeme na putu. Dvadesetak minuta kasnije pustili su nas na plažu gdje smo proveli veći dio dana, jer nam je bio slobodan. Uveče je bila religijska ceremonija. Za Tajlanđane to je Dan vode. Opet smo se okupili na centralnom platou i vjerski predstavnici svih većih svjetskih religija prenijeli su poruku za Novu godinu. Među predstavnicima bio je i pravoslavni sveštenik, koji je poruku prenio uz pomoć izviđača na srpskom, grčkom, ruskom i engleskom jeziku.
U četvrtak, znači 2. januara, na programu smo imali Tournaments i City of Science što je još jedna od fizičkih aktivnosti gdje se moglo birati između vanjskih vještina (orjentacija kombinovana sa prvom pomoći i pionirstvom), zatim doline izazova, zabave i igara. Pored toga organizovan je i Scale the Heights (penjanje uz zid, razni poligoni). Poslijepodne smo prisustvovali aktivnosti City of Science (grad nauke), koji je obuhvatao četri teme: robotika, tehnologija informacija i komunikacija, životna nauka i zemlja i svemir u 36 radionica. Uveče su nam Tajlanđani priredili Vodeni festival u okviru našeg podkampa.
Narednog dana imali smo Our Heritage (naše naslijeđe), u okviru kog smo posjetili hram-muzej gdje smo imali priliku probati tradicionalnu odjeću te okušati se u nekom od tradicionalnih plesova i zanata. U drugom dijelu obilaska posjetili smo farmu na kojoj smo imali malo predstavljanje zemalja koje su prisutne od nas 200 izviđača kojima je bila dodijeljena ta aktivnost. Mi smo se predstavili pjesmom Mesečina. Poslije smo učestvovali u četiri radionice gdje smo pravili prirodno đubrivo, zatim lovili leptire, pravili sok od irisa i učili Tajlanđane da broje na srpskom jeziku, a na kraju smo imali predavanje o uzgoju biljnih kultura koje većina nije razumjela. Veče nam je bilo slobodno kao i naredni dan koji smo iskoristili za plažu, razmjenu izviđačkih oznaka i skupljanje markica i pečata koji su nam nedostajali, a tu je i program sa temom “Mladi u svijetu”.
Čitava nedjelja bila je predviđena za “Globalno razvojno selo” podijeljeno u četiri sektora: zdravlje, okoliš, mir i ljudska prava, sa ukupno 64 radionice. Moram priznati da su ovo bile najnezanimljivije aktivnosti, barem za nas iz Republike Srpske koji smo stalno okruženi takvim i sličnim temama, a ni drugi se nisu naročito zabavili.
Sljedeći dan ujedno je bio i posljednji dan aktivnosti DŽemborija, za koji smo imali predviđeno EDžploring Nature (istraživanje prirode). To je bio treći put da izlazimo iz kampa. Mogli smo da odaberemo tri staze od kojih je naša grupa po običaju izbrala najtežu, tako da smo za razliku od ostalih prešli tri uspona po nevjerovatnoj vrućini. Usput smo sretali i druge vodove koji su bili na različitim stazama. Pošto je bio Badnji dan pokušali smo da postimo, ali poslije iscrpljujuće staze, niko nije mogao da se suzdrži i svi su navalili na lunch boDž-ove, koje inače nismo nikad ranije jeli. Jugosloveni su proslavili Badnje veče kako dolikuje, uz pšenicu i vino, a mi Božić, koji je ujedno bio i Božanin rođendan, mada bez vina... Ostatak dana smo proveli u rušenju logora i pripremama za zatvaranje. Poslije zatvaranja našeg podkampa, uputili smo se ka centralnom platou. Program je ovaj put bio manje formalan. U njemu su učestvovali mnogi izviđači, pojedinačno ili u okviru kontigenata. Imali smo priliku gledati i prezentaciju sljedećeg DŽemborija koji će se 2007. godine održati u Engleskoj. Veče se zavšila sa veličanstvenim vatrometom na plaži.
Narednog jutra popakovali smo šatore i oko deset časova krenuli autobusom do našeg sljedećeg odredišta, jedne od srednjih škola u Bangkoku gdje smo se zadržali do 10. januara. Za to vrijeme obišli smo najpoznatije hramove, muzeje i zoološki vrt. Naravno, ni šoping nije izostao tako da smo tu potrošili najveći dio vremena i novca.
Naš avion za Aman poletio je 11. januara u ranim jutarnjim časovima. Let je trajao nekih devet časova, a u Amanu smo smješteni u aerodromski hotel. U tom gradu smo proveli jedan dan zajedno sa Pravoslavnim izviđačima Amana koji su nas odveli u prvu hrišćansku crkvu, te u pravoslavnu i u arheološki muzej. Poseban utisak na mene otavio je Pravoslavni centar. To je jedno veliko zdanje koje ima dva natkrivena bazena, salu, fitnes centar, šest teniskih terena, restoran i druge sadržaje za koje nismo imali vremena da ih obiđemo. Izviđači Amana, naši domaćini, častili su nas ručkom i večerom, a pripremili su nam i prigodan program u svojim odredskim prostorijama.
Sutradan smo avionom krenuli za Beč, gdje smo stigli oko trinaest časova. Tu smo se rastali sa Jugoslovenima koji su sa nama bili sve vrijeme počev od 25. decembra. Opet smo bili ugošćeni kod Golubovih prijatelja, a oko šest časova krenuli smo autobusom nazad za Banju Luku gdje smo stigli u tri časa ujutro.
Treba li uopšte napominjati da je ovo bilo vemo bogato iskustvo koje nam je otvorilo mnoge prozore u svijet i pomoglo nam da bolje razumijemo druge kulture, a svoju da još više poštujemo.
O broju sklopljenih prijateljstava ne trebam ni govoriti jer to je nešto karakteristično za izviđače. Prirodno, mi iz Srpske najviše vremena družili smo se sa kolegama iz Jugoslavije, ali smo i na Tajlandu sreli mnogo prijatelja iz više evropskih zemalja koji su dolazili na međunarodne tabore izviđača u Mlinsku Rijeku. Neki od njih obavljali su i dužnosti na DŽemboriju i gdje god su mogli pomagali nam dajući tako do znanja da nas nisu zaboravili.
str. 20. Osvrti i polemike
Kakva je i čija je zemlja Bosna?
Kolektivna ili lična zabluda?
Nekoliko godina u mojoj biblioteci imam odnekud knjigu Ahmeda S. Aličića Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996. Jednog dosadnog nedjeljnog popodneva odlučio sam da je i prelistam. NJen otrovni sadržaj i teza da su na ovim prostorima oduvijek isključivo žive Bošnjaci, nagnala me je da je u potpunosti iščitam.
Kako je to samo jedna od mnogobrojnih knjiga s takvom sadržinom koje su u ova vremena preplavile knjižare u Federaciji BiH, a koje u Republici Srpskoji niko ne čita, pa time na njih i ne odgovara uprkos velikoj potrebi, mislim da je korisno osvrnuti se na neke stavove ovog bošnjačkog “znanstvenika”.
Po njemu “srpstvo je odraz političke propagande u vrijeme koje nije bilo tako davno, malo više od jednog vijeka, te ono nije istorijski i autentični etnos u Bosni. Ono je umjetnička tvorevina jer ništa istorijski ne postoji na čemu taj dio bošnjačkog naroda može zasnivati srpsku svijest”.
Aličić ne navodi činjenicu da ta svijest itekako postoji, da se Srbi u Bosni smatraju dijelom opšteg srpskog bića, već piše: “Današnji Srbi u Bosni nisu povijesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povijesni Hrvati. Dakle, i jedni i drugi su oktroirani u današnju naciju.”
On je ovdje zamijenio teze. Oktroisanost je ono što je u socijalističkoj Jugoslaviji dato muslimanima. I Srbi i Hrvati u Bosni osjećaju se tako kako se zovu, a osjećanja niti mogu biti vještačka, a ponajmanje “oktroirana”.
Dalje on kaže: “Oživljavanja i oblikovanja nekakvog mita o tzv. velikoj srpskoj zemlji, stvorena su u glavama nekih neukih popova i prenošena i širena opet među neukim svijetom preko omiljenih gusala kao sredstvo propagande i podsticanja na brojne ratove i tako postalo genetska osobina koja se pojavila isključivo kao kolektivna frustracija cjelokupnog naroda. Od takvog pravoslavlja postalo je srpstvo.”
On tvrdi da je administracija kneza Miloša Obrenovića prvi put upotrijebila riječ srpstvo u Bosni u smislu pravoslavlja na tom prostoru gdje je vještački produkt koji se začeo buđenjem nacionalne svijesti malih naroda na Balkanu u 19. vijeku. Kada govori o vjerskoj organizaciji i sakralnim objektima u srednjovjekovnoj Bosni Aličić kaže: “Čak do samog pada Bosne pod osmanlijsku vlast moglo bi se na prste jedne ruke nabrojati da je ovdje-ondje postojala neka bogomolja pravoslavaca. Priče o vrmenu kralja Dragutina koji nije bosanski kralj nego odbjegli kralj Srbije koji se sklonio u Bosnu i navodnoj gradnji pravoslavnih bogomolja u njegovo vrijeme, spada u izmišljene priče, čak manje vrijednosti od legendi.”
Za svoje katagorične tvrdnje ne iznosi dokaze. Nigdje ne kaže da je bosanska crkva varijanta pravoslavlja i da je ćirilica jedino pismo među svim Srbima koje drugi energično odbacuju.
Po njemu ni hercegovački stočari nisu bili pravoslavci, a možda ni hrišćani. Pa šta su onda bili?
Tačno je da su neki pravoslavci prelazili na islam pod pritiskom, ali to oni koji su primili islam danas te činjenice prikrivaju kao zmija noge.
Da srpski etnos nije u Bosni postojao on potkrepljuje neargumentovanim podatkom: “Da su Srbi i Vlasi mogli da borave na području Bosne kao strani elementi izvan oficijelnih struktura društva srednjovjekovne Bosne tek pos specijalnom odobrenju bosanskih velmoža i to u posebne svrhe i posebne poslove...”
Po njemu, u pitanju je neka vrsta higijenskog koridora.
On dalje kaže da je taj dio stanovništva smatran najnižom društvenom kategorijom, čak je i njihovo ime postalo znak poruge među seljacima. Ako se neko tako nazove to znači da je bio nevaljao kao Vlah.
Za Bošnjake kaže da nisu došli ni odakle i ni s kim, da su ono ovdje otkada zemlja Bosna postoji i da nemaju nikakve veze sa turskom rasom, te da na području Bosne, od Novog Pazara do Bihaća!? nikad se ne spominju Srbi kao narod. Tu su samo Bošnjaci.
Sve u svemu na ovakvim rasističkim teorijama, da je živ Aličiću bez sumnje čestitao bi i sam Adolgf Hitler.
Momčilo SPASOJEVIĆ
str. 21. Porijeklo i običaji stanovnišyva čelinačkog kraja (37)
Žirenje
Našim precima valjalo je dobro nažuljati ruke prilikom krčenja šume da bi došli do zemlje za obradu i ispašu. Uprkos tome radovali su se i šumi i zemlji i joj, znali je koristiti.
Hrast i bukva oduvijek su bile dominantne među drvećem u našim krajevima. Istina, hrast je stradao još u vrijeme turske vladavine prilikom gradnje pruge Banja Luka – Dobrljin, a posebno u vrijeme Austro-Ugarske kada su se pruge počele graditi širom Evrope, pa i Bosne.
Ovo je od davnina bio stočarski kraj i svako domaćinstvo držalo je stoke, često koliko danas cijelo selo. Naročito su bili brojni čopori ili krda svinja za čije uzgajanje nije trebalo ulagati poseban trud. Domaćini su često svinje tjerali u velike šume gdje bi ostajale više mjeseci. Tamo bi se pravile kolibe za svinjare, a svinje su se hranile žirom kojeg je bilo u izobilju. Svinjari bi ostajali nedjelju-dvije, dok se svinje prilagode, a onda bi ih kasnije povremeno obilazili, brojali i usput ih krušili i osoljavali da ne podivljaju.
Zanimljivo je kako su u Uzlomcu, Drenovi, Rukinom brdu, Savinoj vodi, Novakovom kamenu, Zelenkovcu, Bjeloboru, Ovteku, Gozni, Lipovcu, Dubravi, Mlinskoj rijeci i drugim šumama koje su i danas velike, a može se samo zamisliti kolike su bile prije vijek-dva, svinje opstajale bez svinjara a da ih vuci, medvjedi i druge zvijeri ne izjedu.
Tajna je u njihovoj brojnosti, ali i u veličini nerasta starih dvije-tri godine spremnih da se brane i od najkrvoločnijih zvijeri. Ti nerasti su se uvijek nalazili na rubovima čopora svinja, na mjestima odakle su blagovremeno mogli uočiti opasnost. Pripremili bi se za odbranu i organizovano kidisali na neprijatelja. Pokatkad bi stradalo slabije, uglavnom nedisciplinovano krmče, što je predstavljalo neznatnu štetu.
Čopori svinja zadavali bi brigu svinjarima kada bi sama promijenila stanište, a za to su uvijek imala razloga: obilniji žir, bolja voda ili zavjetrina i sl. Pokatkad stanište bi promijenile samo krmače da bi se u miru oprasile. Odvajale bi se pod neku veću kladu ili u uvalu gdje su se zadržavale nekoliko dana dok prasići ne prohodaju i onda bi se opet pridružile matičnom čoporu.
Po potrebi starješina porodične zadruge sa svinjarima pošao bi obići svinje uglavnom radi kontrole ili odabira za prodaju i klanje. A odvojiti svinje od čopora, ili krda, nije bilo nimalo lako. Svinjari su bili na pravim mukama.
Siromašnija domaćinstva, koja su po pravilu imala manje čopore, svinje bi na žirenje u šume odgonila preko dana. Zimi bi se u krčevinama budakom kopalo korijenje bujadi koje su svinje rado jele i od njega se gojile.
Ukoliko se pretplatite na “Čelinačke novine” svaki broj dobivaćete lično na adresu, a time ste istovremeno postali i član Kluba prijatelja “Čelinačkih”.
Cijena po primjerku 1,5 maraka, a godišnja pretplata 15 KM.
Marketinško oglašavanje prema dogovoru.
str. 22. Susreti
Hobi prepariranje: Borislav Borić
Pred onima kojima se posreći lovački izlet pa se okite trofejom predstoji težak problem da pronađu majstora za prepariranje. Zato je tu mladić po imenu Borislav Borić.
Kažu da danas ima mnogo više lovaca nego divljači, pa je i lovačka sreća postala prava rijetkost. Svaki onaj lovac koji imalo drži do svoje karijere traži načine da ovjekovječi svoje drugovanje u prirodi, a danas je to najlakše fotoaparatom koji je postao dio lovačkog pribora.
Ovaj zanat nije lako savladati i njime se bavi veoma malo ljudi, a lovci kažu da se u banjolučkoj regiji oni mogu izbrojati na prste jedne ruke. Među njima je i jedan mladić koji je odlučio da sve svoje slobodno vrijeme ne provede u kafanama kao većina njegovih vršnjaka, nego da i nešto korisno učini.
· Lov je tradicija moje porodice što nije ni čudo ako se zna da potiče iz Maslovara, tačnije sa padina Borja. Čim sam i ja stekao pravo, odmah sam se pridružio ocu Đuri i njegovoj lovačkoj grupi. Prepariranju su me privukle dvije stvari, prvo ljubav prema životinjama, i drugo problem lovaca da pronađu nekoga ko će im preparirati njihov trofej. Odlučio sam da pokušam, javio se našem sugrađaninu čika-Boži Zečeviću koji se decenijama ovim zanatom uspješno bavi, a on je bio oduševljen jer je želio nekome mladome da prenese svoje tajne - objašnjava devetnaestogodišnji Borislav Borić.
Zanat je pekao na vlastitim greškama, a kada je stekao neophodno samopouzdanje usudio se da i drugima preparira njihov trofej.
· Bio sam prvi razred srednje škole kada sam uradio prvi preparat, a u pitanju je bio jastrijeb. Onda je na red došao ovan, lisice, divlje svinje i tako redom. Do sada, za ovih pet godina, preparirao sam oko 200 različitih životinja među kojima je bilo najviše ptica. Meni najljepši od svih izgledaju jedan srndać i paun - priča ovaj mladić za kojeg su čuli mnogi lovci između planine Vlašić i rijeke Save.
NJegovi trofeji krase domove lovaca iz Gradiške, Prnjavora, Kotor Varoša, Banje Luke, Čelinca i drugih krajiških gradova. Hvali se i ponosi činjenicom da nije bilo reklamacija i pritužbi.
Prepariranje jednog trofeja traje davdesetak dana u prosjeku. Počinje se deranjem i štavljenjem kože, nastavlja izradom konstrukcije, sušenjem i na kraju estetskim dotjerivanjem.
· Preparirani trofej može trajati nekoliko decenija, a sve zavisi kako se održava. Moljci su najveća opasnost, što znači da vijek trajanja zavisi od toga koliko će borba protiv njih biti uspješna - kaže Borislav.
Svjestan je da ima još mnogo šta učiti u ovom zanatu i da bez iskustva nema dobrog majstora ni u kakvom poslu. Treba znati kako se koja koža ponaša prema različitim kiselinama, pronaći najbolju dozu, vrijeme štavljenja i druge pojedinosti. Kaže da prati lovačku literaturu i stručne časopise i otkriva da i u prepariranju životinja nije bitan samo proces, nego i poza životinje. Treba imati na umu da ovaj mašinski tehničar roditeljima Đuri i Snježani sa sestrom srednjoškolkom Milenom pomaže na poljoprivrednom imanju. To nije lako jer ova porodica spada među najveće poljoprivredne proizvođače u čelinačkom kraju.
Preciznije, u kooperaciji sa bratom Đuro obrađuje pedesetak dunuma zemlje, proizvodi rasad i povrće, bavi se pčelarstvom, stočarstvom i drugim poljoprivrednim granama. On je ejdan od rijetkih Čelinčana koji svoje poljoprivredne proizvode plasira na tržištu. Drugi uglavnom proizvode samo za lične potrebe.
· Mi živimo od poljoprivrede tako da je svima nama njiva radna obaveza. Nakon posla svakom od nas je dozvoljeno da se bavi hobijem, a ja i sin najradije odlazimo u lov. Trenutno imamo problemčić jer nam je Snježa zabranila odlazak u lov dok šupu ne napunimo iscijepanim drvima - žali se Đuro koji ima stotinjak pčelinjih društava, proizvede oko pola tona kasnog pasulja, zasadi petnaestak hiljada paprika, zasije preko pet dunuma krompira.
Na pitanje da li se može od poljoprivrednih prinosa živjeti, on kroz smiješak odgovara da se najviše na poljoprivredu žale oni koji se njome ne bave, oni koji su motiku kao beskorisnu alatku odbacili. I on priznaje da je u ovom poslu veliki rizik jer se klima poremetila, a naše poljoprivrednike nema ko da štiti. Ipak, i na njegovom primjeru se potvrdilo da sreća prati hrabre, tako on spada među ona rijetka domaćinstva koja su imala razlog ove jesni potpaliti rakijske kazane tako da je još jednu berićetnu sezonu pjesmom završio.
str. 23. Čovjek i zdravlje
Medicinske teme
Piše: dr Mihajlo Đurić, pedijatar
Stres je normalna fiziološka napetost kojom organizam odgovara na svako psihičko i fizičko opterećenje. To je svakodnevna pojava, a sposobnost prilagođavanja toj psihofizičkoj napetosti je mjera vitalnosti ljudske jedinke.
Stres se odigrava u tri faze - alarm (uzbuđenje - napetost), adaptacija (prilagođavanje) i iscrpljenje. To je vidljivo u organizmu kao ubrzanje srčane radnje - frekvencije, ubrzanje disanja, povećanje krvnog pritiska, povećanje tjelesne temperature i znojenja. Bolesnici od nekih srčanih bolesti mogu u stresnoj situaciji završiti i smrtno. Odigravanje procesa interakcije stresa i čovječijeg organizma zavisiće od faktora kao što su socijalno-ekonomski status, socijalne podrške i socijalne mreže, prisustva faktora kardiovaskularnih oboljenja i već započetog procesa bolesti.
Socijalni status se razmatra kroz rasnu, etničku i religioznu pripadnost, pol, zanimanje i zaposlenost, školsku spremu i obrazovanje, bračno stanje i porodične prihode.
Socijalna podrška i socijalna mreža kao što su porodica, prijatelji, radna sredina, lokalna zajednica, socijalne i zdravstvene ustanove ima veliku ulogu u prevenciji bolesti, naročito kod starijih osoba. LJudska jedinka živi cijeli život u strahu od samoće, a predosjećanje jedne životne sitacije je samo po sebi stanje produženog stresa.
LJubav prema životinjama je snažna motivacija za život. To se naročito potvrđuje na selu, gdje često zadovoljno žive veoma stare osobe osamljene, ali u društvu sa domaćim životinjama.
Mijenjanje životnih navika i stila života utiče na organizam. Smanjuje se tjelesne aktivnosti i dobiva se na tjelesnoj težini nakon stupanja u brak. Povećanje porodice, bolest bračnog druga, bolest djece, razvod, smrt djeteta ili bračnog druga ili druge bliske i drage osobe, ponovni brak i drugi događaji su stresne situacije koje se mogu dogoditi. Za zdravo srce potrebni su zdrav način ishrane, sa manje kalorija i masnoće i svakodnevna rekreacije.
Prevencija kardiovaskularnih bolesti mora početi u cijeloj porodici, uključukući i djecu koja još nisu stekla loše navike nepravilne ishrane. Žene preko porodične kuhinje u kojoj se sprema na ulju, jede dosta ribe, mršavog mesa, dosta povrća, salate, voća, imaju veliku ulogu u zaštiti srca i krvnih sudova.
Vjeruje se da je moguće izmjeniti ponašanje ljudi, podići svijest o zdravlju, steći navike za zdrav način života, zbog toga se sve više u liječenje uvode nefarmakološka sredstva kao relaksacija: joga, vježbe, meditacija, razne dijete, rekreacija i fizičko vježbanje.
Savjeti pedagoga
Piše: Ilija Grubiša, pedagog-psiholog
Djeca i vid
Učenici koji imaju smetnje u učenju zbog oštećenog vida moraju imati poseban pedagoški tretman. Ovim problemima bavi se i posebna grana defektologije zvana tiflopedagogija.
Postoje bolesti očiju koje su lakše prirode, pa se problemi rješavaju u okviru redovne nastave uz određene intervencije očnog specijaliste oftamologa. Najčešće se susreću smetnje koje su u vezi sa oštrinom vida: kratkovidnost, dalekovidnost i astigmatizam.
Učitelji lako mogu prepoznati učenike koji su slabovidi.
Kratkovodi učenici prinose predmete očima ili spuštaju glavu prema knjizi. Kad čitaju ne primjećuju tačku i zapetu, ne razlikuju slična slova, a obično ne uočavaju ni naslove. Često ustaju i prilaze tabli da pročitaju šta je napisano, žale se na glavobolju, vrtoglavicu i oči im suze.
Pišu izrazito velikim slovima, vrpolje se kada pišu, trljaju oči, žmirkaju, u fizičkim aktivnostima su nespretni. Kad trče ima se utisak kao da trče niza stepenice. Često pate i od razrokosti strabizma pri čemu im je slika takođe nejasna i deformisana. Zbog nepravilnog rada mišića pokretača oka ovi učenici vide slova ili predmete na pogrešnom mjestu. Obično pri čitanju miješaju riječi, a pri pisanju ne prate pravac i redoslijed linija.
Dalekovidi učenici udaljavaju predmete od očiju, pri čitanju udaljavaju knjigu, a prilikom pisanja udaljavaju tekst koji pišu.