datum 17.01.2003
Lijepa čelinačka priča
Poštovani čitaoci “Čelinačkih novina”! Evo, ulazimo u četvrtu godinu našeg druženja. Moramo vam otkriti tajnu da uprkos našem velikom optimizmu ni sami nismo vjerovali da ćemo opstati ni prvu, a kamoli tri godine. Ako vam kažemo da u ovu novu godinu našega druženja ulazimo sa još više optimizma, koji je ovog puta potkovan jednim značajnim iskustvom, onda mislimo da nemate razloga da previše strahujete za našu budućnost.
Mi smo danas jedna realnost u Čelincu, kolektiv sa svojom adresom i svojim profilom. Da ne bude pretenciozno, ali i da isključimo lažnu skromnost, stekli smo teškom mukom i određeni ugled koji nijedan ozbiljan posmatrač čelinačkih prilika ne može zanemariti.
Mada “Čelinačke novine” zbog finansijske situacije kakva jeste pravi relativno mali broj ljudi, nijednog trenutka nismo podlegli iskušenju da se na stranicama ovog lista pojavljuju isključivo naši stavovi. Zato pokatkad podržavamo, vjerovali ili ne, i one koji nas ne podržavaju. Zato smo i opstali.
Vjerujemo da su “Čelinačke novine” jedna od najljepših čelinačkih priča ispričanih u posljednjoj deceniji. Zato ima pravo da se ovim listom ponose ne samo oni koji ga kreiraju, nego i svi čitaoci, pa i svi Čelinčani. Nemojte propustiti priliku da budete dio te priče.
Vjerujte, nama je stalo mnogo više do vašeg mišljenja nego što i sami pretpostavljate. Mi osluškujemo kako kucaju damari Čelinčana, pokušavamo udariti direktno na najveće probleme koji vas opterećuju, a pretpostavljamo da možemo doprinijeti njihovom bržem i efikasnijem rješavanju. Ali, nemojte misliti da ih sami možemo riješiti. Morate učestvovati s nama u igri, a to se dešava na dva bojna polja. Na prvom treba da kupujete “Čelinačke” jer samo oni mediji koji su u finansijskom pogledu nezavisni, mogu imati i takve stavove. Na drugom polju i vi, tamo gdje radite i gdje živite, trebate aktivno raditi na poboljšanju situacije, borite se za pravdu i poštenje. Te dvije stvari niko nigdje nikada nije dobio na poklon. Uvijek i svagdje to je bio rezultat jedne dugotrajne i teške bitke.
Dragi naši, neka vas prati svako dobro i u novoj godini. Uz “Čelinačke”, naravno!
B. M.
Skupštine opštine
U periodu između dva broja “Čelinačkih novina” održane su dvije sjednice opštinskog parlamenta. Na prvoj je načelnik Opštinskog odjeljenja za finansije Nedeljko Garić informisao odbornike da je za prvih devet mjeseci ove godine u buDžet opštine Čelinac prikupljeno 1.150.000 maraka. Tek u trećem tromjesečju zabilježen je porast buDžetskih prihoda od tri odsto, ali još uvijek opštinska kasa je u minusu od 11 odsto u odnosu na plan. Izraženo je uvjeravanje da će se do kraja godine ostvariti buDžetski plan.
Ovlašten je načelnik opštine Čelinac Uroš Janković da potpiše ugovor o osnivanju Javnog preduzeća “Dep-ot” Banja Luka. Riječ je o regionalnoj deponiji koja bi se trebala graditi u Ramićima kod Banje Luke, a čija bi izgradnja trebala koštati oko šest miliona dolara. Opština Čelinac bi trebala učestvovati sa četiri odsto sredstava.
Odbornici su odlučili da se raspiše tender za izradu Urbanističkog plana grada Čelinca jer je postojeći prevaziđen i odavno neupotrebljiv tako da su prisutne brojne improvizacije u razvoju ovog grada.
Na posljednjoj sjednici opštinske Skupštine stavljen je u raspravu i prijedlog opštinskog buDžeta za narednu godinu. Opštinsko odjeljenja za finansije predložilo je buDžet u visini od 2.154.000 maraka što je za 18 odsto više u odnosu na prošlu godinu. Više odbornika je istaklo da buDžet treba povećati bar za 30 odsto jer njime nisu predloženi nikakvi razvojni projekti. Očekuje se da će se buDžet usvojiti do kraja januara.
Pored toga na preporuku Vlade RS donesena je odluka da se otpiše porez na katastarski prihod građana za prošlu godinu, a značajno je smanjena i cijena nekim administrativnim taksama, tako za ovjeru potpisa, rukopisa i prepisa umjesto dosadašnjih pet maraka po stranici građani će plaćati po dvije marke.
Stanovi dobili vlasnike
U 29 stambenih zgrada i baraka, koliko ih ima u Čelincu, nalaze se 323 stana. Od tog broja prije početka procesa privatizacije 15 stambenih jedinica bilo je u privatnom vlasništvu, a 12 ih je kasnije izgrađeno nadogradnjom, uglavnom uz lična ulaganja pojedinaca ili kolektiva.
Prema evidenciji Opštinskog odjeljenja za prostorno uređenje do sada je privatizovano 180 stanova od čega je 105 otkupljeno gotovinom, 63 na otplatu od dvije do 20 godina, a 12 je dodijeljeno porodicama poginulih boraca bez naknade, a prema važećim zakonskim propisima.
Ukupna vrijednost otkupljenih stanova procijenjena je na 571 hiljadu maraka od čega se 136 hiljada maraka odnosi na gotovinsko plaćanje, oko 204 hiljade je stara devizna štednja, a 231 hiljada maraka na otplatu.
Zaostali dug za stanarine pred početak privatizacije iznosio je blizu 75 hiljada maraka od čega je u međuvremenu tek oko 18 hiljada naplaćeno, a u nadležnim službama se tvrdi da se od utjerivanja duga neće odustati.
Novac naplaćen od stanarina mahom će se usmjeravati u održavanje stambenih zgrada.
Tople teme
Na posljednjoj sjednici Skupštine opštine donesena je odluka da se poništi Odluka Skupštine SIZ za komunalne djelatnosti iz 1981. godine kojom je Gradska toplana bez naknade predata na upravljanje i korišćenje preduzeću “Svila”. Predsjednik Skupštine opštine Ilija Vujičić ovu odluku je obrazložio namjerom da se obezbijedi nesmetan rad toplane i zaštiti njena imovina koja je dovedena u pitanje jer se “Svila” nalazi pod velikim teretom dugovanja i nije u stanju obezbijediti gradsko grijanje.
U skladu s tim zaključeno je da načelnik opštine Uroš Janković u saradnji sa Opštinskim odjeljenjem za privredu obezbijedi od Vlade RS i Direkcije za privatizaciju saglasnost za provođenje ove odluke budući da je predviđeno da se “Svila” kao strateško preduzeće privatizuje prema posebnom programu.
Podsjetimo, poslovodstvo “Svile” odranije ne prihvata izdvajanje toplane iz svog sastava.
Sadašnji sistem grijanja grada zaista je nerentabilan. Imamo ponudu jednog beogradskog preduzeća da jedan kotao toplane sa parovodnog preradimo u toplovodni sistem grijanja. Time bismo umanjili troškove za 40 odsto. Za ovu investiciju potrebno nam je oko 50 hiljada maraka koje tek treba obezbijediti, a osim toga, vlasnik toplane “Svila” ne dozvoljava da se izvši prepravka na postrojenjima – kaže Milorad DŽombić, rukovodilac Radne jedinice “Gradsko grijanje”.
“Svila” i toplana su tehnološki čvrsta cjelina i u paketu su ušle u privatizacioni proces. Moja moralna i zakonska obaveza je da taj princip poštujem, a toplovodni sistem rada toplane ne odgovara tehnološkim zahtjevima “Svile” koja je, da joj je jesenas obezbijeđeno 150 hiljada maraka, sezonu grijanja odradila efikasnije i racionalnije - kaže direktor “Svile” Slobodanka Gaćanović.
Treba istaći da grijanje Čelinca zavisi i od raspoloženja “Elektrodistribucije” jer su se dugovanja “Svile” za utrošenu električnu energiju kao Damaklov mač nadvila nad ovim kolektivom.
U vrijeme modernih komunikacija, tj. telefona, mobilnih telefona i intreneta, sjedenje u ambulanti i čekanje slučajnih pacijenata trebalo bi da bude stvar prošlosti.
Obavljanje posjeta ambulanti usputno, u prolazu, preko drugih osoba, dobivanje savjeta, lijekova i uputnica bez medicinske dokumentacije - nalaza i zdravstvenog kartona takođe je prevaziđeno.
LJekari bi umjesto da čekaju pacijente mogli to vrijeme daleko korisnije upotrijebiti: pregledati aktuelnosti iz svijeta medicine preko interneta, obići pacijente koji leže u svojim kućama i slično.
Zakazivanje posjete ambulanti zahtjeva aktivno učešće, odnosno dogovaranje ljekara i pacijenta, a ako se ne može u zakazano vrijeme doći poželjno je o tome obavijestiti svoju ambulantu. LJekari se često žale da su pacijenti neažurni, čim prizdrave zaborave na zakazane preglede. A ljekar ga čeka!
Obavezne, odnosno redovne, posjete Savjetovalištu za djecu sa navršenim uzrastom od jedan, dva i šest mjeseci, te jednu i tri godine su po zakonu obavezne zbog otkrivanja promjena, bolesti i stanja koje roditelji i okolina ne mogu primjetiti ili ih ne smatraju bitnim. Zakazane posjete Savjetovalištu zbog vakcinacije su obavezne po zakonu i ne bi se trebale izbjegavati.
Pacijenti, time i roditelji male djece, moraju se interesovati za svoje zdravlje ne samo kada je u pitanju liječenje, nego i prevencija koja je često znatno bitnija.
Brojeve telefona zdravstvene ustanove (Doma zdravlja, najbliže terenske ambulante), hitne službe i svog porodičnog ljekara trebalo bi da ima kod sebe svaki građanin i da ih koristi kada mu je potrebno.
Praštati i pronaći svoj mir
Ostoja Đukić rođen je 1947. godine u Hadrovcima, na Vaganima kod Kotor Varoša. Osnovnu školu završio je u Zaselju i Kotor Varošu, srednju medicinsku i Pedagošku akademiju, smjer srpskohrvatski, književnost i istorija, u Banjoj Luci, a filozofiju, sociologiju i žurnalistiku u Sarajevu. Doktoriorao je filozofske i pravne nauke.
Radi kao profesor etike na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci i obavlja dužnost šefa Katedre za žurnalistiku gdje je docent.
• Profesore Đukiću, možete li u najkraćim crtama opisati vaš radni vijek prije dolaska na Filozofski fakultet?
Između ostalog radio sam kao nastavnik i direktor osnovne škole u Maslovarima, bio sam pomoćnik direktora i direktor Centra za osnovno obrazovanje, direktor Narodnog univerziteta, rukovodilac Marksističkog centra, prosvjetni inspektor, profesor u srednjoj školi, sve u Kotor Varošu. Uz to, bio sam angažovan i u društveno-političkom životu opštine i regije. Mislim da sam dao vidan doprinos prosvjetnoj, kulturnoj i informativnoj djelatnosti u ovom kraju.
Iza Vas je i značajno naučno djelo?
Pored dva doktorata napisao sam i opsežnu studiju “Filozofski temelji morala i prava” a u toku je izrada još jedne knjige iz područja moralne problematike i nadam se da će se ubrzo naći u rukama čitalaca. Naravno, tu je više stručnih i naučnih radova objavljenih u raznim publikacijama, te eseji, prikazi i drugi osvrti prije svega filozofsko-etičke, ali i književne prirode.
Katedra za žurnalistiku gdje se školuju budući novinari je jedna od prestižnih grupa na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci. S kojim problemima se najčešće srećete?
Ima ih napretek. Nedostaju nam kadrovi za izvođenje nastave, prostor i savremna nastavna audio i vizuelna sredstva i druga oprema. Tek nedavno su nabavljeni računari. Veći dio nastave izvodi se na Ekonomskom fakultetu u popodnevnim časovima kada su slobodne prostorije. Većina naših profesora su putujući što otežava organizaciju nastave. Ipak, studenti brižno odgovaraju svojim obavezama, a većina ih već radi u nekim medijima i tako stiču iskustvo. Uvjeren sam da rezultati neće izostati.
• Budući da živite u Kotor Varošu, a radite u Banjoj Luci, gotovo svakodnevno prolazite kroz Čelinac. Pored toga poznajete mnogo Čelinčana, a sa nekima čvrsto i sarađujete. Znam da ste dobro obaviješteni o čelinačkim kulturnim tokovima. Kako ih ocjenjujete?
Ono što se dešava u Čelincu na planu kulture zaslužuje dužnu pažnju i poštovanje. Grad na Vrbanji može da se pohvali svojim ostvarenjima i pregalaštvom na istinskom njegovanju kulture i tardicije svoga naroda. Upoznat sam sa kulturnim stvaralaštvom Momčila Spasojevića, Snježane Tešić, LJubomira Vulikića, Bogdana Maličevića, Zorana Suvajca, Duška Pejakovića i Vašim. Predlažem vam da stupite u kontakt sa LJubicom Perkman-Topić, Čelinčankom koja živi i pjesme objavljuje u NJemačkoj na njemačkom i srpskom jeziku, i tako obogatite vaš kulturni život.
Mada je Čelinac provincija, kada je u pitanju kultura, zahvaljujući angažovanju grupi entuzijasta koja se okuplja oko gore nabrojanih pojedinaca, on nastoji slijediti veće gradove što ne može ostati neprimijećeno kod stručne javnosti. Nastavite.
Prepoznatljivi ste po svojoj ljubavi prema zavičaju. Mogli ste ga davno napustiti i pronaći atraktivno mjesto boravka, a ostali ste vjerni ne samo Kotor Varošu, nego i Vaganima. Zašto?
Zato što smo ja i moj zavičaj neodvojiva cjelina. Ja ne samo da na naučnom polju dajem doprinos svom zavičaju, nego i u fizičkom smislu učesvujem u mnogim akcijama na izgradnji infrastrukturnih objekata. Ali da Vam kažem, gotovo kud god sam krenuo morao sam prijeći i preko čelinačkog kraja u kojem sam sreo brojne ljude s kojima ne samo da sarađujem, nego i drugujem. Prije svih to su: akademik Rajko Kuzmanović kojem mnogo dugujem za svoje naučno stasanje, te takođe doktori nauka i univerzitetski profesori Drago Branković, uspješni rukovodilac fakulteta na kojem radim, i moj veliki prijatelj Živko Sekulić, poznato ime istorijskih i muzeoloških nauka. Naravno, tu je najviše prosvjetnih i kulturnih radnika, ali i onih iz drugih djelatnosti od seljaka do funkcionera i nadam se da će se oni svi prepoznati da ih radi uštede prostora ne nabrajam.
• Profesore Đukiću, Vi ste jedan od redovnih čitalaca “Čelinačkih novina”. Budući da ste dekan Katedre za žurnalistiku, novinar po obrazovanju, nekada saradnik brojnih uglednih listova, i jedno vrijeme urednik “Kotorvaroškog lista”, molim Vas da date ocjenu o našem listu kako bismo ispravili greške i poboljšali koncepciju.
“Čelinačke novine” su zanimljivo i razigrano glasilo. Smatram da je postiglo željeni profil i spada u red najboljih lokalnih listova Republike Srpske po sadržaju, likovnim prilozima, raznovrsnoj tematici, dobro odabranim rubrikama, profesionalnom uređivanju i kvalitetu priloga, otvorenosti za saradnju, shvatanju demokratije, višestranačkog sistema, zatim potreba i interesa gradske i seoskih sredina. Ovaj list je izuzetno dobar i nema potrebe za mijenjanjem koncepcije. Želim da dugo izlazi i da kadrovi koji ga uređuju ne posustaju, jer filozofija i poezija opominju da sve dobro i lijepo kratko traje. Sve pohvale ljudima koji rade na ovom teškom i odgovornom zadatku.
• Neću propustiti priliku da Vas kao filozofa i etičara zamolim da Vašom definicijom smisla života završimo ovaj razgovor.
Treba živjeti, boriti se, voljeti, praštati ljudima, imati mjeru u svemu i biti svjestan kraja. Svaki život je lijep i težak i podrazumijeva smjenjivanje sunčanog i oblačnog vremena. Sa malo više milosti, ljubavi i razumijevanja naši životi bi bili lakši, srećniji i podnošljiviji. Smisao ljudskog života je u radu, stvaranju i dobrim djelima, čovjekoljublju, pronalaženju svoga mira, nadi i vjeri u spasenje.
Profesor Ostoja Đukić rado se odazvao našoj molbi da u narednim brojevima “Čelinačkih novina” iznese svoje viđenje o nekim temama koje zaokupaju pažnju ne samo stručnih krugova, nego i šire javnosti.
Ubijeđeni smo da se radi o novom kvalitetu našeg lista, koji će i vas, poštovani čitaoci, obradovati, te se u to ime od srca zahvaljujemo profesoru Đukiću.
Knjige na ulicu
Oko 19.000 knjiga koje se nalaze na policama Narodne biblioteke “Ivo Andrić” osim bibliotekara nemaju svoje zaštitnike. Zbog takvog odnosa one bi se uskoro mogle naći na ulici jer radnici biblioteke nemaju načina da im obezbijede utočište.
Čelinačka biblioteka je jedina ustanova u ovoj opštini koja nema svoje prostorije. Uprkos brojnim nastojanjima, mi još uvijek nismo uspjeli nadležnim institucijama ovaj problem nametnuti ozbiljno. Biblioteka je podstanar u Srednjoj školi gdje koristi stotinjak kvadratnih metara besplatno. Međutim, Školski odbor je odlučio da se od ovog mjeseca naplaćuje mjesečna kirija u iznosu od 400 maraka, ili da se prostorije oslobode. Mi taj zahtjev smatramo opravdanim, ali nemamo ni sredstava da to platimo, ni alternativno rješenje – kaže Momčilo Spasojević, direktor Narodne biblioteke “Ivo Andrić”.
Prema njegovim riječima Ministarstvo za nauku i kulturu RS opštinskim bibliotekama ne uplaćuju materijalne troškove, a ovoj ustanovi, o čijem radu se Skupština opštine i čitaoci pohvalno izražavaju, to ne obezbjeđuje ni opština iz svog budžeta u onoj mjeri koja zadovoljava najvažnije potrebe.
Mjesec dana
Pregled događa
Konačno je razriješena jedna od najvećih ovogodišnjih dilema na ovim prostorima: ko će s kim naredne četiri godine optuživati one na drugoj strani, a zaradi svog vladanja. Narod ni u jednoj varijanti nije u žiži interesovanja. On je tačku na svoju rolu stavio upisivanjem znaka iks ispred kandidata odnosno stranke 5. oktobra. Na njemu je da strpljivo čeka, i uz božiju pomoć, dočeka narednu priliku. Ko preživi pričaće.
Dakle, konstituisana je Narodna skupština RS, šesti saziv po redu, i skupštinski čekić u svoje ruke, ponovo, treći put, preuzeo je Dragan Kalinić. Podržali su ga SDS, SDA, PDP, trojica radikala i po jedan de-pe-es i de-esovac. Poslanici su položili zakletvu, a i Dragan Čavić je preuzeo ulogu predsjednika Republike Srpske koju je zaradio na izborima.
Kako će izgledati buduća Vlada RS, još bitnije, kako ]e funkcionisati, zna samo Bog. Svi tvrde da neće biti nimalo jednostavna.
Visoki predstavnik P. Ešdaun nametnuo zakon o Savjetu ministara BiH. SDS i PDP zabrinute. SDA nije!
Afera vezana za izvoz naoružanja iz Vazduhoplovnog zavoda “Orao” uzdrmala Srpsku. Smijenjen načelnik Generalštaba N. Simić i (ponovo) ministar vojni S. Bilić. A tačka na i još uvijeknije satvljena.
Ako visoki predstavnik za BiH Pedi Ešdaun ostane dosljedan i primijeni nametnuti Zakon o sukobu interesa koji, nas što se tiče, nikada ne bi bio izglasan, postaće izlično baviti se politikom. Zar privilegije i nisu motiv za političko angažovanje?
Građani SR Jugoslavije prvi put u posljednjih pet decenija nisu obolježili 29. novembar kao Dan republike. Predstavnici Srbije i Crne Gore traže put, odnosno tekst do “Ustavne povelje” koja će definisati status buduće državne zajednice ove dvije republike.
Slavili smo, odnosno htjeli da slavimo, i mi u BiH Dan državnosti. Jedni hoće 25. novembar u znak sjećanja na ZAVNOBiH, a drugi 21. novembar, ne zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego Aranđelovdana. Kakav praznik, takva i država. Rastegljivo.
Kažu da slovenačko mlijeko nije štetno po zdravlje, odnosno da je upravo to potvrdila analiza ovog proizvoda. Pa ti vjeruj!
Burad sa radioaktivnim materijalom i propan-butan boce čiji su ventili falični pa ovo kućno pomagalo pretvaraju u potencijalnu veliku opasnost šetaju Republiko Srpskom.
Na vanrednom kongresu SDP BiH Zlatko LagumDžija, gubitnik na oktobarskim izborima, ponovo je izabran za predsjednika stranke. Više vodećih ličnosti ove partije, među kojima je i Sejfudin Tokić napustili je uz najavu osnivanja nove stranke.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, podnio ostavku, a potom imenovan za mandatara vlade.
Nepriznata crnogorska pravoslavna crkva dobila je vrh, ali izgleda samo formalno jer imena članova “Sinoda” drže se u tajnosti zato valjda što pravi Sinod treba da čine episkopi, a takvih u ovoj “crkvi” nema osim njenog vođe Miraša Dedeića čiju opet titulu ne priznaje nijedna kanonska pravoslavna crkva budući da je ovaj raskolnik anatemisan 9. aprila 1997. godine od strane Vaseljenske patrijaršije.
Za predsjednika Slovenije izabran Janez Drnovšek.
Hrvatsko sudstvo je nesposobno da vodi posupak u slučajevima ratnih zločina koje su Hrvati počinili tokom rata izjavio je čak i bivši hrvatski tužilac, a sada advokat Anto Nobilo. On je precizirao da je 80 odsto Hrvata koji su bili optuženi za ratne zločine, oslobođeno, dok se 20 odsto procesa još vodi.
Prema rezultatima popisa stanovništva, Ruska Federacija ima 145.100 000 ljudi. Ti podaci opovrgavaju prognoze skeptika, koji su očekivali da Rusija nema više od 137 miliona stanovnika. Broj žitelja Moskve koja sada ima preko 10 miliona stanovnika povećan je za dva miliona.
SAD i Velika Britanija cijeli mjesec traže način, više sašto nego kako, da napadnu Irak.
LJepotice koje su se kandidovale za Izbor mis svijeta iz Nigerije gdje se trebala održati ova manifestacija zbog nereda premještene u London.
Dragan Mikerević mandatar Vlade RS, a Adnan Terzić Savjeta ministara BiH.
Dječiji vrtić “Neven”
Radnici Dječijeg vrtića “Neven” su prije osam godina Svetu Petku izabrali za zaštitnicu ove ustanove.
Nakon jutarnje molitve u Sretenjskoj crkvi slavski ručak je obavljen u prostorijama vrtića koji je osnovan prije 27 godina, a u prosjeku ima petnaestak radnika i stotinjak djece.
Više pastrmke
Udruženje sportskih ribolovaca iz Čelinca obogatilo je rijeke Vrbanju i Jošavku i potok Goznu potočnom pastrmkom.
Prema riječima Miroslava Kataline, predsjednika čelinačkih ribara, u ove rijeke pušteno je oko 7.000 komada potočne pastrmke prosječne veličine 12 centimetara. On ističe da je od ribogojilišta “Dekorativa” iz Prozora uz pomoć više donatora za 1.200 maraka nabavljeno 73 kilograma ove ribe.
Opštinska organizacija Demokratskog narodnog saveza iz Čelinca proslavila je svoju slavu Mitrovdan. Slavski kolač, vino i žito osveštao je sveštenik Vinko Topić, paroh čelinački, u Sretenjskoj crkvi gdje su članovi stranke prisustvovali svetoj liturgiji. Slavskom ručku, koji je pripremljen u hotelu “Turist”, pored članova ove stranke prisustvovali su i gosti drugih političkih partija iz Čelinca.
Zahvaljujući se slavskim gostima na prisustvu predsjednik OO DNS iz Čelinca Zoran Spasojević istakao je da se ova politička partija sa četiri svoja odbornika u opštinskoj Skupštini nalazi u opoziciji, ali da korektno sarađuje sa svim političkim partijama. On je pozvao sve političke stranke u Čelincu na saradnju i međusobno uvažavanje.
Šnjegotina
Dana 15. novembra u Šnjegotini Velikoj sahranjen je VinDžanović Teodora Tomislav rođen 1946. godine koji je nestao 10. oktobra 1995. godine u borbama na planini Manjača kod Mrkonjić Grada.
VinDžanović je sve do sada u Boračkoj organizaciji RS vođen kao nestali borac, a identifikovan je pomoću DNK analize.
Prema evidenciji Opštinske boračke organizacije u OtaDžbinskom ratu su poginula ili umrla 204 pripadnika Vojske RS iz Čelinca, a još 12 ih se vode kao nestali.
U slici i riječi
Uz pomoć hercegovačkog muzeja iz Trebinja i teslićke SPKD “Prosvjeta” Narodna biblioteka “Ivo Andrić” organizovala je u holu Srednje škole izložbu “Dučić i Trebinje”.
Bila je to prilika da se Čelinčani bolje upoznaju sa životom i djelom velikog našeg književnika i diplomate Jovana Dučića koji je veoma aktuelan i danas, šest decenija poslije smrti.
Konstituirajuća sjednica Skupštine akcionara preduzeća “Svila”
Na konstituirajućoj sjednici Skupštine Akcionarskog društva “Svila” LJubo Glamočić, predstavnik državnog kapitala, inače zamjenik ministra industrije RS, i Vlado ]orić, radnik ovog preduzeća, izabrani su za predsjednika i potpredsjednika Skupštine akcionara ovog preduzeća.
Članovi novog Upravnog odbora su Zdravko Čegar, Gojko Tešić i Anđelko Topić koji zastupaju državni kapital, Risto Trbić ispred PIF-ova, dok su sitni akcionari za svog predstavnika izabrali Bogoljuba Radosavca. Upravni odbor će na prvoj svojoj sjednici izabrati predsjednika.
Nadzorni odbor “Svile” čine Nenad Kocić, predsjednik, kojeg je delegirao Fond PIO, te Zoran Predić i Goran Mikić koji su predloženi ispred predstavnika državnog kapitala.
U “Svili” država raspolaže sa 66,6 odsto kapitala, Fond PIO sa 9,5 odsto, Fond restitucije 4,75 odsto, PIF-ovi: “Privrednik” 5,9 odsto, “Borsinvestfond” 1,18 i “Euroinvestment” 1,31 odsto, a ostatak pripada sitnim akcionarima, uglavnom radnicima ovog kolektiva koji ima preko 500 zaposlenih.
U ime sindikalne organizacije njen predsjednik Petar Tešanović uputio je zamjerke predstavniku državnog kapitala na neadekvatan odnos Vlade RS prema ovom kolektivu zahtijevajući stvaranje uslova za izlazak preduzeća iz krize i aktivniji odnos u procesu privatizacije.
B. M
Sezona svinjokolja kasnila
Kalendar prevario domaćine
Pad temperatura intenzivirao je sezonu svinjokolja u čelinačkom kraju. “Aranđelovsko ljeto” prisililo je desetak čelinačkih domaćina koji su gledali u kalendar, a ne u termometar da bace svinjetinu koju su namjeravali jesti naredne zime.
Radnici Veterinarske stanice dežuraju i popodne i vikendom, analiza mesa košta osam maraka, a do sada nismo pronašli uzorke zaražene trihnelozom. Međutim, ja preporučujem oprez jer je sezona tek počela, a treba imati u vidu da je mnogo bezbolnije spriječiti nego liječiti posljedice – kaže Biljana Rađenović, direktor Veterinarske stanice u Čelincu.
Duhovni centar pored Manastirice
I na ovogodišnji Aranđelovdan u manastiru Stuplje bilo je svečano. Povodom slave ovog pravoslavnog hrama NJegovo preosveštenstvo, gospodin Jefreme, episkop banjolučki, sa više sveštenika i đakona Banjolučke eparhije služio je svetu arhijerejsku liturgiju kojoj je prisustvovalo više stotina vjernika iz čelinačko-prnjavorskog kraja.
Nakon liturgije vladika Jefrem se obratio vjernicima i naglasio da je manastir Stuplje sagrađen najverovatnije u 15. vijeku, a da su ga porušili Turci u austrijsko-turskom ratu 1691. godine. Manastir se pominjao samo u knjigama i legendama po kojima se naslućivalo da je on bio blizu manastira Liplje. Manastirski temelji pronađeni su 1994. godine, a već naredne godine počela je obnova koja traje u punom jeku. Uređeno je manastirsko zemljište, izgrađena prilazna komunikacija, sagrađen konak, a crkva je ozidana i već narednog proljeća očekuje se njeno pokrivanje.
Manastir koji je ovdje postojao tri vijeka porušen je u jednom tragičnom vremenu po srpski narod, manastirsko bratstvo pobijeno i rastjerano, a imovina uništena. Izgledalo je da je svemu kraj. Ali, draga braćo i sestre, u našoj Crkvi ništa ne umire zauvijek, nego samo privremeno, da bi se potom ponovo vratilo svojoj namjeni. Tako se dogodilo i sa ovom našom svetinjom koju uz božiju pomoć obnavljamo uspješno, sa malo snage i novaca, a mnogo volje. Naš trud je već donio plod, a stalno se napreduje. Crkva Hristova pokazala je neviđenu vitalnost, snagu i želju da preživi u svakom vremenu, da zauzme svoje mjesto i vrši svoju misiju na ovom svijetu. Evo, duže od dvije hiljade godina ona nam nudi duhovnu utjehu i spasenje, ali nikome ništa ne nameće – istakao je između ostalog vladika Jefrem u svome obraćanju vjernicima nakon čega je osveštao slavski kolač, vino i žito i blagoslovio sve vjernike, a posebno slavske domaćine – Udruženje žena opštine Čelinac.
Ono što je najvažnije pravoslavna svetinja u dolini rječice Manastirice ponovo je postala duhovni centar u koji vjernici rado i često dolaze, tako da paroh stupljanski jerej Mićo Gojković ima dosta posla. Službe se obavljaju privremeno u sali manastirskog konaka. B. M.
Protojerej Novak Đurić, starješina hrama Pokrova presvete Bogorodice u Trnu
Novak Đurić je rođen od oca Slavka i majke Anđe 15. januara (dan po srpskoj Novoj godini po čemu je i ime dobio) 1949. godine u Srednjoj Šnjegotini. Ima četiri brata i dvije sestre. Na Karaču je završio četiri razreda osnovne škole, u Čelincu naredna četiri, a Bogosloviju u Sremskim Karlovcima 1970. godine.
Oženjen je Zorom i ima kćeri Gordanu, studenta medicine, i Branislavu, nastavnicu.
Živi u Banjoj Luci, a službuje u parohiji u Trnu.
Oče Novače, u vrijeme Vašeg djetinjstva nisu baš sva djeca išla u školu. Sjećate li se prvih đačkih dana?
Da, upravo tako, posebno ne dalje od četvrtog razreda. Moji rođaci Ostoja i Gavro pošli su u Čelinac u školu i ja sam jedva plačući izmolio roditelje da i mene puste. Naravno, podrazumijevale su se dobre ocjene. U Čelinac ni danas nije lako iz Šnjegotine putovati, a možete zamisliti kako je bilo prije pola vijeka. Za nas je dan počinjao u tri časa izjutra. Struje u selu nije bilo. Naravno, učili smo čuvajući stoku, a to je bio za djecu lakši zadatak jer smo radili i teže poslove.
Otkuda u Bogosloviji?
To mi je ponudio otac šta sam ja rado prihvatio. Krio sam to od nastavnika i đaka u osnovnoj školi jer tada to zanimanje nije bilo popularno. Bogosloviju smo se upisali Ostoja Vuković i ja, oba iz istog sela, preko nadležnog sveštenika. Međutim, morao sam u vojsku prije završetka Bogoslovije. Oni nisu voljeli što smo se mi odlučili za taj poziv.
Je li bilo problema u vojsci?
Da. U dokumentima koje sam dobio u Čelincu pisalo je da sam završio osnovnu školu, a ona četiri razreda Bogoslovije smatrali su privatnom i nedovoljnim razlogom za odgađanje. Vojsku sam služio u Danilovgradu, odakle su me poslali u prekomandu u Split. Bio sam artiljerac i na gađanju zaslužio nagradno odsustvo od 12 dana koje mi nisu priznali. Nisu mi dali ni čin razvodnika koji sam bio zaslužio. Kada sam pitao za obrazloženje, rečeno mi je: “Znaš ti dobro da mi to ne dajemo tebi kao budućem popu!”
Kada ste skinuli “es-em-be” uniformu kuda je Vas je dalje put vodio?
Prvo sam dovršio započeto školovanje, a krajem jula sam se i oženio. Na moju slavu – Svetog velikomučenika Pantalejmona 9. avgusta 1970. godine, postao sam sveštenik. Prva služba mi je je bila u Stričićima na Manjači, odakle sam nakon devet mjeseci morao otići jer je vojska uDobrnji iseljavala narod iz tog kraja. Odatle sam premješten u Kokore, dakle blizu zavičaja. Početkom 1978. godine preselio sam se u novu parohiju u Palačkovce kod Prnjavora. NJegovo preosveštenstvo, gospodin Jefrem, vladika banjolučki 1. septembra 1990. godine osnovao je novu parohiju u Trnu i mene postavio za njenog prvog paroha gdje i danas službujem.
Na ovim našim prostorima doskora je bilo zaista malo crkvi i parohijskih domova. Kako se to odražavalo na Vaš rad i kontakte sa vjernicima?
Vi znate da su vjernici u takvim okolnostima radi svojih vjerskih potreba: molitve, pričešća, osveštavanja slavskog žita (koljiva), pa i krštenja, vjenčanja i slično morali putovati do najbliže crkve koja je bila udaljena i po dvadesetak ili više kilometara. S druge strane, i sveštenici su putovali ili živjeli u lošim uslovima. Zato gradnja naših hramova i parohijskih domova nije nečiji hir, kako to neki misle, nego narodna potreba.
Jeste li Vi gdje gradili crkvu?
Ja sam se uvijek radovao tom poslu i prilazio mu svim srcem. U Kokorima sam 1971. godine zatekao riglovani stan sveštenika koji je poslije zemljotresa 1969. bio namijenjen za rušenje. Digao sam kredit i sanirao ga, a sa preostalim dijelom kredita izlio temelje novog parohijskog doma sa podrumom. Za to sam od tadašnjeg vladike banjolučkog Andreja dobio svoje prvo odlikovanje na Ilindan 1977. godine crveni pojas. Potom sam sa svojim parohijanima sanirao staru branešačku crkvu i kokorsku crkvu. Kada sam došao u Palačkovce zatekao sam gradnju nove crkve pored stare crkve brvnare iz 1843. godine. Tu sam dovršio gradnju parohijskog doma, a crkvu sam dovršio 1987. godine. Imajući između ostalog i to u vidu, episkop banjolučki gospodin Jefrem unaprijedio me je 1984. godine u zvanje protonamjesnika, a 1987. u čin protojereja. Pored toga sa svojim vjernicima izgradio sam u Palačkovcima parohijsku salu, a u Gornjim Smrtićima crkvu u groblju sa salom. Konačno, u Trnu smo na zemljištu površine dva dunuma, koje nam je kupila Crkvena opština Banja Luka, izgradili lijepu crkvu, kojom se narod ovog kraja može ponositi, i salu u kojoj ima i sveštenička kancelarija za tri paroha (protonamjesnik Vojislav Marčetić, jerej Miroslav Malinović i ja) koliko nas sada službuje u Trnu. Nije bilo lako, jer sam više od četiri godine služio u Sabornoj crkvi u Banjoj Luci, ali naši vjernici i privrednici imali su dovoljno razumijevanja na čemu im se od srca zahvaljujem. Temelje smo sagradili 1991. godine, crkvu počeli zidati u septembru 1997. godine, a dovršili zidanje crkve i zvonika 2000. godine. Posla još ima, ali se nadam da ćemo s Božijom pomoći uspješno ih privesti kraju.
Kakve su Vam sada veze sa zavičajem?
Uvijek su bile čvrste i takve će i ostati jer me zavičaj nadahnjuje. Radujem se svakom susretu sa ljudima iz tog kraja i savakom mom odlasku u moje selo. Ja sam s radošću na Tomindan ove godine kumovao temeljima zvonika crkve na Karaču, u avgustu prošle godine moj kum i školski drug, protojerej Ostoja Vuković, i ja kumovali smo temeljima biblioteke u manastiru Liplje, vladiku Jefrema sam umolio da građevinci “25. novembra” iz Čelinca zidaju crkvu u Trnu. Smatram da pored riječi i djelom treba ljubav pokazati.
Momčilo Radonjić
Momčilo Radonjić kojeg prijatelji oslovljavaju češće sa Visak poznato je ime na našoj estradnoj sceni na kojoj igra ulogu muzičkog producenta i menaDžera. Rođen je1954. godine u Kruševcu, a Čelinčanin je već pola decenije.
U ranoj mladosti lijepo sam pjevao, ali imao sam nekih problema sa glasnim žicama, a budući da se nisam želio odvojiti od estrade preuzeo sam ulogu pronalaženja mladih talenata. U posljednje vrijeme svake godine organizujem četiri republička festivala učenika srednjih i osnovnih škola Republike Srpske. Radi se o festivalima: Festival narodnih melodija “Od snova do stvarnosti” koji se održavaju u Prnjavoru i Modriči, zatim “Djeca pjevaju poznate hitove” u Vlasenici, sva tri se organizuju u oktobru, te Festival srpske pjesme “Svetosavska zvona zvnone” koji se održava u Doboju u januaru njesecu – priča Momčilo.
Zahvaljujući upravo ovim festivalima gdje mladi muzički talenti stiču svoje prvo iskustvo, naša muzička scena postaje dinamičnija i raznovrsnija. Priliku dobijaju ne samo mladi iz većih gradova, nego i iz provincija. Neka djeca sa ovih festivala dospijevaju na Đurđevdanski festival dječije pjesme koji se održava u Banjoj Luci.
Namjeravam da naredne godine u Čelincu organizujem Muzičku produkciju “Visak” koja će brinuti samo o mladim muzičkim talentima – priča Radonjić koji zaslužuje da mu se poželi sreća u radu.
Politika kao sudbina
Piše: prof. dr Ostoja Đukić
Između leda o ognja
U vremenu ovom politika je alfa i omega našeg života. Skoro neprekidno se odvijaju izbori i stalno je otvorena politička arena. Šta ljude tako omamljujuće privlači politici i zašto je ona kamen spoticanja, izvor smutnji, izazova, nedoumica, napada, optužbi i korišćenja oružja svih kalibara da bi se protivnička strana oklevetala i obezvrijedila, a time povećale sopstvene pozicije i uspjeh u politici?
Politika je kod nas Srba sudbina i vlastoljublje. Još od nemanjićkog perioda do današnjih dana izražena su mnoga negativna obilježja politike i političara. U politici ne važe čak ni matematičke, a kamoli neke druge zakonitosti.
Zabpravlja se da je politka nauka i oblast od prvorazrednog društvenog značaja i da bi trebalo, po Platonu, pa i Aristotelu, da je vode najumniji i najobrazovaniji ljudi jednog naroda. Međutim, politika je kod nas nešto drugo. Često je puna laicizma, prostaštva, primitivizma, neargumentovanih malograđanskih tvrdnji gdje se ne preza od laži, kleveta, uvreda, podmetanja kukavičijih jaja, izmišljotina i tračeva. O ljudima koji su kandidati za funkcije govori se u crno-bijelimtonovima. Prisutna je afektivna retorika i ne biraju se sredstva da se dođe do cilja, a obično bolje prolaze napadniji, drskiji i bezobzirniji političari. Ide se dotle da se protivnik nokaiutira i bukvalno sahrani, jer su više ostrašćeni politički navijači i aktivisti od samih kandidata za funkcije.
Politika se shvata kao politikanstvo i demagogija. Jednostavno, sve se politizira i stvara nezdrava društvena klima. Naš narod s pravom kaže da je najviše laži prije izbora, poslije lova i za vrijeme svjedočenja na sudu. Birokratija je stoglava hidra, ali za jedno društvo ništa bolja nije, čak je i opasnija, tehnokratija.
U demokratiju se danas svi zaklinju, ali je ona fasada i maska. I neki antički autoriteti su je smatrali lošim oblikom vladavine. U političkom moralu prisutne su pukotine i crne mrlje, pa pošteni, istinski vrijedni i skromni ljudi često ne uspijevaju u politici.
Smatra se da je politika za “one druge” koji siju maglu, nude trice i kučine, služe se sofistikom i demagoškim metodama, obmanjuju sebe i druge.
Kod nas je prisutan kult vođe koji se slijepo ili čak irealno slijedi, a onda ih se iznenada, preko noći odričemo uz erupciju afekata i ostrašćenja.
Mi sričemo azbuku demokratije i višestranačkog sistema, pa se gubi mjera za pošteno nadmetanje. Političari se na putu ka svom cilju služe irealnošću, mitomanijom, zastrašivanjem masa, paušalnim ocjenama i niskim udarcima.
Pored toga, politika je kod nas postala izvor bogaćenja, moći, privilegija, slave i prestiža u društvu. U našem narodu prisutno je mišljenje da kocka i seks pružaju najveće uživanje, ali je vlast najveća slast, i koga ovo troje ne pokvari položio je ispit čovječnosti i poštenja. “U politiku kad hoćeš, a iz politike prije nego moraš“, glasi mudrost.
Ipak, politika je kao vatra, i ako smo daleko od nje, ozebemo, ali ako joj se suviše približimo, opeče nas.
Mora se pronaći optimalno odstojanje gdje ćemo biti pošteđeni jedne i druge krajnosti. Najbolje je uvesti demokratske mehanizme kojim se kontroliše obavljanje političkih funkcija, a to su horizontalna i vertikalna kontrola nosilaca vlasti, odgovornost i smjenjivost funkcionera i prije isteka mandata ako ne postižu rezultate u radu i očito griješe u vršenju vlasti, uvođenje kaznenih mjera u slučaju gaženja izbornih obećanja, procjena imovine prije stupanja na funkciju i poslije isteka mandata, onemogućavanje reizbora tamo gdje su rezultati loši, objektivno i istinito informisanje o uspjesima i propustima nosilaca javnih funkcija.
Dok se god to ne učini na odgovornim funkcijama će biti ljudi čije su sposobnosti i vrijednosti sumnjive, a oniće se despotski ponašati i biti okruženi svitom koja gleda svoja posla.
Piše: Vitomir Đurić, predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Čelinac
U mjesnoj zajednici građani mogu da ispoljavaju zajedničke interese i da putem svojih predstavnika u Savjetu mjesnih zajednica odlučuju o bitnim pitanjima života i rada. Praksa nameće potrebu da mjesne zajednice postanu osnovne interesne zajednice građana.
Primarno pitanje je koliko sredstava treba da ima mjesna zajednica i iz kojih izvora treba da se finansira, a sadašnja praksa ozakonila je uglavnom jedan izvor, i to dotacije iz opštinskog buDžeta.
Na području Mjesne zajednice Čelinac koju čini ne samo grad nego i neka rubna područja više sela, uočljivi su mnogobrojni problemi, posebno u oblasti komunalne infrastrukture čije rješavanje zahtijeva mnogo više i lične i kolektivne inicijative. Porušena brana na Vrbanji u centru grada, odvođenje atmosferskih voda u pojedinim dijelovima grada, nedovoljno i neredovno uređenje i održavanje javnih površina uključujući i obale rijeke Vrbanje, spajanje kanalizacionih voda u rijeku Vrbanju, neasfaltirane ulice u najužem dijelu gradskog jezgra, prilazi pojedinim stambenim zgradama i slično samo su neki problemi s kojima smo svakodnevno u Čelincu suočeni.
Pored toga velike probleme stvaraju i vozači koji ne poštuju saobraćajne znakove prije svega one koji se odnose na zabranu parkiranja i ograničenje brzine i težine.
Rubna gradska područja suočena su sa problemima koji se odnose na održavanje ionako loših makadamskih puteva i nezadovoljavajućim vodosnabdijevanjem.
Gore nabrojane konstatacije nisu proizvoljno mišljenje autora ovog teksta nego stavovi usvojeni na sjednici Savjeta Mjesne zajednice Čelinac na kojoj je analizirano stanje na ovom području. Tom prilikom predložene su i mjere za prevazilaženje ovih problema koje su u pisanoj formi dostavljene i najodgovornijim predstavnicima lokalne vlasti koji su i nadležni da rješavaju ove probleme u organima lokalne uprave.
Naravno, ova problematika je pravno regulisana između ostalog i kroz Zakon o komunalnim djelatnostima i Odlukom o komunalnom i sanitarnom minimumu, javnom zelenilu i izgledu naselja, uređenju dvorišta i ograda. Ilustracije radi, u članu četiri pomenute Odluke stoji da se javna površina i javni objekti moraju uredno i stalno održavati tako da svojim izgledom zadovoljavaju potrebe građana. Koliko se sve to poštuje i primjenjuje u našem gradu mogu prosuditi sami građani.
Dakle, obaveza o uređenju grada odnosi se na nadležne strukture lokalne vlasti, ali i na građane. Uočljivo je da se i jedni i drugi ne angažuju dovoljno na rješavanju ovih problema.
Istina, u drugoj polovini ove godine prisutni su određeni pomaci u pravcu rješavanja nekih problema iz ove oblasti koji se za sada svode na stvaranje administrativnih i finansijskih preduslova za njihovo rješavanje u narednoj godini.
Nažalost, jedan dio građana Mjesne zajednice Čelinac ne ispoljava čak ni želju, a kamoli volju da doprinese ljepšem izgledu našeg grada, pa i u onom dijelu u kojem su zakonski obavezni. U članu 74. pomenute Odluke stoji da se prostori ispred i oko svih objekata moraju uredno održavati i da su za sporovođenje ove odluke zaduženi korisnici objekata. Propisane su čak i kaznene odredbe za odgovorna lica i organizacije koje se ne pridržavaju ove odluke.
Polazeći od toga da je sva ova oblast zakonski regulisana, od uputa do kaznenih odredbi, a da je stanje u njoj loše, jedini zaključak koji se logično iz svega izvodi je da se ne poštuju propisi ni sa jedne starne koju je zakonodavac predvidio.
Na kraju moram istaći da se dosadašnja praksa obezbjeđivanja funkcionisanja rada svih čelinačkih mjesnih zajednica putem dotacije iz opštinskog buDžeta linearno po 2.000 maraka godišnje treba preispitati.
Ja bih zamolio građane Mjesne zajednice Čelinac da se u narednom periodu aktivnije uključe u akcije koje organizuju organi mjesne zajednice kao što su uređenje obala Vrbanje, uređenje Gradskog groblja, a posebno bih skrenuo pažnju na uređenje dvorišta oko svojih objekata. Mislim da nije potrebno naglašavati da se samo zajedničkim akcijama svih struktura, od građana kao pojedinaca do nosioca opštinske vlasti, naravno svako u svom domenu, može ovaj grad učiniti ljepšim.
Promašaji
Čelinačke “tople” teme
Naš kineski zid
Mnogo je djece palo s čelinačkog toplovoda koji je visok oko metar, lomljene su ruke i noge zbog oštećenih betonskih ploča koje godinama niko ne mijenja ili o zapinjanje željeznih kuka, a bilo je i razbijenih pijanih glava i polupanih automobila.
NJujork ima Kip slobode, Pariz svoj Ajfelov toranj, a Čelinac Toplovod. Razlika je u tome što se gradovi na Istočnoj obali i Seni ponose svojim simbolima, a ovaj na Vrbanji svoga mora da se stidi.
Čelinac je 1972. godine dobio Urbanistički plan, u proljeće naredne godine zvanično je njegovom imenu pripisan epitet “grad”, tri godine kasnije dobio je i prva gradska obilježja: srednju školu, dječiji vrtić, biblioteku, hotel, opštinsku zgradu i dom zdravlja, a 1978. i prvi toplovod.
Budući da je u pilani postojala kotlovnica koja je koristila otpadno drvo, što i danas čini, neka mudra gradska glava dosjetila se da izgradi nekih 400 metara toplovdne mreže do malog stambenog naselja i srednje škole. Naravno, to je bila ispravna odluka, a velike greške su napravljene prilikom realizacije ove ideje jer su ljudi kojima je povjeren taj posao mislili da toplovodna mreža cijelom svojom dužinom mora da bude strogo vodoravna. Problem je bio u tome što se pilana nalazi na malom brežuljku. Tako je nastao čelinački “kineski zid” koji se nalazi u ulici vojvode Mišića, ranije Đure Pucara Starog.
Tako pored rijeke Vrbanje koja dijeli ovaj gradić na desnu i lijevu obalu, i on pravi svoju neobičnu podjelu: s gornje i s donje strane toplovoda.
Ova čudna građevina nanijela je Čelinčanima, posebno građanima koji žive u ovom dijelu grada, velike probleme. Mnogo je djece palo s toplovoda koji je visok oko metar, lomljene su ruke i noge zbog oštećenih betonskih ploča koje godinama niko ne mijenja ili o zapinjanje željeznih kuka, a bilo je i razbijenih pijanih glava i polupanih automobila.
Iako se nalazi u najužem dijelu grada, ulica vojvode Mišića bi osramotila i planinsko selo. Da bi obezbijedili prilaz svojim kućama koje su ostale pod toplovodom, stanovnici ovog dijela Čelinca dovozili su jeftin, a time i loš nasipni materijal koji se za vrijeme i najmanje kiše pretvara u blato, a za vrijeme sušnog perioda u prašinu.
Toplovod je podijelio i infrastrukturu, jer domaćinstva s gornje i s donje njegove strane nemaju mnogo šta zajedničkog, kao da i nisu komšije.
Neki su pokušali odgonetnuti zbog čega je od najobičnijeg infrastrukturnog objekta načinjeno ruglo u centru jednog grada. Jedni su im rekli da je lokalno građevinsko preduzeće koje je izvodilo radove kuburilo s nestašicom posla pa mu se na ovakav način izašlo u susret, drugi su tvrdili da je ideja bila da se toplovodne cijevi izdignu iz bare, ali ipak ih je najviše tvrdilo da se radilo o neznanju, i onome što neznalice i svrstava u tu kategoriju, sujeti – niti su znali, niti htjeli pitati onoga ko zna.
I kako to često biva, greška na grešku se kalemi. Nakon pet godina funkcionisanja prvog čelinačkog toplovoda napravljena je Gradska toplana pri preduzeću “Svila” čime je veći dio ove linije ostao neupotrebljiv.
I tako, već četvrt vijeka u Čelincu se jedne godine nagađa da će se rušiti toplovod, odnosno “kineski zid”, a druge da neće jer za to nema para. A on stoji i prkosi ljudima i vremenu. Nanosi štetu i svjedoči o greškama koje su se lako mogle izbjeći.
Nažalost, nije to jedina načinjena greška na čelinačkim toplovodnim instalacijama. Kada je toplovod prelazio s desne na lijevu obalu Vrbanje, umjesto da se cijevi postave s donje strane mosta, one su postavljene s gornje. Tako Vrbanja kad nabuja, a to se često dešava jer spada među bujične rijeke, sve drveće koje sobom matica nosi udaraju u toplovodne cijevi i oštećuje ih.
Uz sve to, iako Gradska toplana ima daleko veći kapacitet od onog koji se koristi, zbog čega se i njena rentabilnost i dovodi u pitanje, u Čelincu su, uglavnom buDžetski korisnici, izgradili pet internih kotlovnica, a svaka na svoj način zagađuje ovaj grad. Direktori ovih ustanova pristali su na nagovor opštinskih vlasti da ih naredne zime stave van funkcije i koriste usluge Gradske toplane. Neko je već izračunao da se sredstvima koja će se na ovaj način uštedjeti može nabaviti ugalj u Gradsku toplanu za gotovo cijelu sezonu. Time se još jednom pokazalo da je matematika korisna nauka, ali samo onima koji je uspiju staviti pod kontrolu.
Feljton
Porijeklo i običaji stanovništva čelinačkog kraja (36)
Piše: Momčilo Spasojević
Igre i nadmetanja
U narodnom životu oduvijek je na prvom mjestu bila mučna i teška borba za goli opstanak. Prije svega trebalo je obezbijediti hranu i snošljive životne uslove, a tek na kraju, kao posljedica blagostanja, dolazile su igre, odnosno razna nadmetanja i zabave.
Te manifestacije ma koliko bile rijetke uljepšavale su život i činile ga podnošljivijim. Zanimljivo je da Vuk KaraDžić nije obratio pažnju na ovaj segment narodnog života i, koliko mi je poznato, nije zabilježio nijednu igru smatrajući to, valjda, prozaičnim dijelom života. S druge strane stari Grci su veoma veliki značaj posvećivali igrama, pa su organizovali olimpijade i pobjednike proglašavali herojima.
I u našim narodnim epskim pjesmama opjevavaju se junački megdani i slave pobjednici, zatim dobri i brzi konji. A da bi se osvojilo srce ljepotice kroz prsten se gađala jabuka. Čak i u lirskim pjesmama ima trenutaka kad se u poljskim radovima nadmeću “momče i djevojče” i kao po pravilu, djevojče je bilo uvijek vještije i pobjeđivalo.
Kao i svuda, tako i u čelinačkom kraju, stare igre su isčezavale, a pojavljivale su se nove. Vremena i uslova za igre bilo je malo osim u doba djetinjstva, a stariji su sebi to ponekad mogli priuštiti u vrijeme svetaca na zborovima, te u dugim jesenjim i zimskim noćima.
U davna vremena kao stočari i ratnici, naši stari su poznavali zabave i igre kao što su trka konja sa jahačima ili bez njih, zatim borba bikova ili ovnova, nadmetanje u trčanju, rvanje, bacanje kamena s ramena... To su bile mahom čobanske i momačke igre.
Usred Uzlomca bila je jedna njiva zvana Martinovača vlasništvo porodice Jovanović i Ostić na koju su čobani izgonili stoku poslije Đurđevdana. Na njoj su se skupljali čobani iz Šnjegotine, Tešića, Liplja pa čak i iz katoličkog sela Bilice kod Kotor Varoša i zabavljali se duže od vijeka.
Jedna od popularnih čobanskih i uopšte momačkih igara bila je i nadvlačenje štapa u kojoj su se dvojica iskušavala u snazi i vještini. Neke igre naslijeđene su iz turskih vremena.
Sujetni domaćini na zborovima ili drugim skupovima često su se kesali, ali je to više kocka, nego igra. Iza ćemana (pasa) vadila bi se kesa i ko bi u svojoj kesi imao više dukata taj bi dobijao kesu u kojoj ih je bilo manje. Događalo se da se po dvojica ili više njih kradom dogovaraju i jednom daju dukate te bi on odnosio novce od većih gazda od sebe. Naravno, “plijen” bi se kasnije dijelio.
Jedna od vrlo popularnih igara bila je i kapanje, ili igra konja, koja se obično igrala zimi na prelima. Igrači bi se dijelili u dvije grupe, a igra se sastoji u skrivanju burme (toke ili vitice) ili dukata pod jednim od deset kapa ili priglavaka, te pogađanja gdje se nalazi skriveni predmet. Tom igrom postizala bi se dinamika, a usput igrači i posmatarči gostili su se voćem, rakijom ili čim drugim. Ženskinje bi radile ručne radove, a komentari, udvaranja i druga “nadmudrivanja” nisu izostajali.
Dakle nije ovdje riječ samo o igri.
Jedna od narodnih igara za mlađe je piruz i pala za što su bili potrebni veći i manji štap, poljana i manja rupa na koju bi se nakon izbacivanja piruza stavila pala. Ovoj igri slična je još jedna u kojoj bi se pala ili steljka ubadala u zemlju vertikalno.
Takmičenje kosaca u čeinačkom kraju nije imalo formu igre, ali se u svakom selu znalo ko je najbolji kosac kojem je pripadala uloga kosibaše. On je sjedao na čelo sopre i pred njega se stavljala najljepša hrana i prva čaša pića. To je ponekad izazivalo sujetu drugih kosaca.
Od nekadašnjih igara pomenimo još penjanje uz ogoljelo drvo, trčanje u vreći, trika, kasnije mica i slično.
Kasnije se pojavio fudbal, ali krpenjačom, te igra zvana kolo koja se igrala lopticom uvaljanom od goveđe dlake.
Naravno, sve ove stare igre imale su svoja pravila i ne bi bilo naodmet zabilježiti ih kako ne bi otišla zauvijek u zaborav. Najprirodnije je da to učinu pedagozi fizičke kulture u vidu učeničkih referata i domaćih zadaća.
Privreda
U posjeti AD “Mermer”
Preduzeće koje ima
prošlost, sadašnjost i budućnost
Već dugo vremena nije lako naći preduzeće u kojem se pored svih problema koji opterećuju našu privredu može razgovarati i o pozitivnim poslovnim rezultatima. Iako ni preduzeće “Mermer” nije izuzeto od svih teškoća s kojim se privrednici susreću, u njemu ima više svijetlih tema pa smo sa zadovoljstvom posjetili ovaj kolektiv.
Istina, prema riječima direktora preduzeća LJube Aleksića, “Mermer” je u godini koju upravo ispraćamo zabilježio nešto skromnije rezultate u odnosu na 2001. zbog pogoršane ekonomske situacije i izostanka investicionih ulaganja. To jeste usporilo, ali nije i ukočilo razvoj ovog uspješnog čelinačkog privrednog kolektiva.
Iza “Mermera” je dug put. Priča o ovom preduzeću je značajan dio istorije Čelinca.
Razvoj “Mermera” koji traje već 42 godine započeo je eksploatacijom mineralnih sirovina. Danas je to naša sporedna djelatnost. “Mermer” se, ne samo na tržištu Republike Srpske, nego i u regionu, prepoznaje uglavnom po proizvodnji kvalitetnog građevinskog materijala za završne radove u građevinarstvu. Tu je i uhodana i efikasna građevinska operativa za izgradnju manjih stambeno-poslovnih objekata koja je posebno specijalizovana za ugradnju naših proizvoda, zatim tu su još organizacija prodaje i odnedavno Poslovna jedinica prodaje u Banjoj Luci. Ukupno je zaposleno oko 90 radnika, ali ukoliko bi se poboljšala ukupna ekonomska situacija i povećala investiciona ulaganja taj broj bi se mogao značajno povećati - kaže Jovan Spasojević, tehnički direktor preduzeća.
Slaba kupovna moć stanovništva, malo novca u opticaju, nedostatak investicija i neuređeno tržište naša privredna preduzeća stavljaju u izuzetno tešku poziciju u odnosu na konkurentna preduzeća, bilo mala domaća koja proizvode robu sumnjivog kvaliteta i raznim manevrima izbjegavaju jedan dio obaveza, bilo veća iz inostranstva koji svoje proizvode plasiraju na našem tržištu pod sumnjivim okolnostima.
Kako se “Mermer” bori sa problemima te vrste?
• U ovoj godini naš plan proizvodnje ostvaren je sa 85 odsto. Svi proizvodni kapaciteti iz predratnog perioda su sačuvani i danas se nalaze u zadovoljavajućem tehničko-tehnološkom stanju, a njihovo korišćenje danas je 55 odsto u odnosu na predratni period. Pored tržišta Republike Srpske, mi smo prisutni u Federaciji BiH i Srbiji, dok se naši proizvodi u Hrvatskoj i Sloveniji teško probijaju iz jednostavnog razloga što se tamo, za razliku od nas, štiti domaća proizvodnja po svaku cijenu. Kod nas se uvozi sve i svašta, ta roba je sumnjivog kvaliteta, a mi svoju atestiramo što se odražava na cijenu. Napominjem da uvezena roba uglavnom nije kvalitetnija od naše. Zapravo, naši proizvodi su često kvalitetniji jer mi koristimo za razliku od nekih drugih proizvođača kvalitetnu osnovnu sirovinu mermerna punila koju drugi nemaju - objašnjava komercijalni rukovodilac preduzeća Gojko Marinković.
Direktor preduzeća LJubo Aleksić ističe da proizvodni plan za 2003. godinu iznosi oko tri miliona maraka uz planiranje povećanja broja zaposlenih za desetak odsto. U odnosu na ovu godinu to je povećanje za nekih 20 odsto što je izuzetno ambiciozno ako se sagleda kompletna ekonomska i politička situiacija u regionu. Nije plan lako ispuniti jer u ovoj godini u odnosu na prošlu povećano je bolovanje radnika za 50 odsto. U “Mermeru” ističu da je njihov cilj svojim bolesnim radnicima omogućitiliječenje, a zdrave zaposliti jer je odavno svima jasno da se u preduzećima ne može rješavati socijalna problematika koja treba postati problem države.
• Sporost u privođenju kraju procesa privatizacije prouzrokuje brojne probleme. Direkcija za privatizaciju organizovala je jednu licitaciju za prodaju dijela državnog kapitala u “Mermeru” koji čini 24,5 odsto ukupne vrijednosti, ali ona je propala isključivo zbog visoke cijene. Kvalitetna prodaja državnog dijela kapitala za nas je od strateškog interesa. “Mermer” je atraktivno preduzeće koje ima svoju budućnost i tvrdim da bi kupac iz inostranstva koji je spreman za investiciono ulaganje u naš kolektiv napravio dobar pazar kada bi se odlučio za taj potez. Dok se to ne desi za privredna preduzeća bilo bi dobro da se država odrekne prava na imenovanje svojih predstavnika u upravnim odborima što se odražava putem političkih partija i to pravo prenese na zaposlene. Političke partije nikako ne mogu biti zainteresovane za trenutno stanje i budućnost kolektiva koliko sami zaposleni - kaže Aleksić.
Prvo moram istaći da će se “Mermer” razvijati uvođenjem novih tehnologija za razvoj naših tzv. praškastih proizvoda i instalisanje postojeće opreme za rezanje i obradu mermera i granita. Nadamo se da će nas pratiti poslovne banake putem dugoročnih kredita jer su kratkoročni nužno zlo i opterećenje. Drugo, razvoj “Mermera” ne zavisi samo od stabilizacije političke i privredne situacije, nego u dobroj mjeri i od razvoja Čelinca i rješavanja nekih problema koji opterećuju ovu sredinu. Mislim prije svega na regulaciju Jošavke i Vrbanje. To nije samo naš problem, nego i Čelinca, i on se treba rješavati uz pomoć opštine, Vodoprivrede RS, osiguravajućih društava i drugih institucija i preduzeća. Naravno, sredstva nisu mala koja treba obezbijediti za tu namjenu, ali šteta od samo jedne poplave, a nekada se desi po nekoliko u jednoj godini, su takođe pozamašna.
Decenijama se bavite razvojnim temama. Prema Vašem mišljenju koje su perspektive Čelinca?
Smatram da Čelinac mora svoj razvoj i svoju sudbinu čvršće vezati za Banju Luku čiji dio treba postati. Ovdje ima prostora za mnogo više stanovnika. Čini mi se da Čelinac nije iskoristio tu svoju prednost. U ovaj kontekst staje i priča o čelinačkoj Tržnici kod Veterinarske stanice. Svakodnevno mnogi Čelinčani putuju u Banju Luku radi nabavke roba koje bi se po istoj cijeni mogle kupiti u Čelincu, ali uz uštedu troškova putovanja i vremena. Mislim da se i u ovom slučaju pasivno ponašaju oni koji mogu doprinijeti bržem stavljanju u funkciju ovog značajnog objekta.
Kada bi se to desilo, šta bi to značilo za naš grad?
U petnaestak objekata radilo bi najmanje pedesetak radnika. To nije beznačajno. Još veća korist bi bila da se taj novac od trgovine obrće u Čelincu, a ne u nekom drugom gradu. Dio tog “finansijskog kolača” odvajao bi se, naravno, putem taksa, poreza i doprinosa i za razvoj infrastrukture i druge potrebe. Čelinac je zaostao u razvoju u regiji između ostalog i zbog izostanka većeg prometa roba. Tržnica se po mom mišljenju može organizovati kao Komunalna radna organizacija ili kroz zajednička ulaganja vlasnika objekata i drugih zainteresovanih pojedinaca i kolektiva.
“Mermer” je poznat po tome što podržava sport i kulturu. Hoće li tako biti i u narednom periodu?
Trebalo bi. Mislim da je to i obaveza privrednih preduzeća, s tim da treba odvojiti žito od kukolja. Mi već nekoliko godina značajno pomažemo čelinačkom Šahovskom klubu “Čelinac-Mermer”, ali i mnoge sportske i kulturne manifestacije, a zadovoljstvo mi je istaći da nije malena ni naša podrška Srpskoj pravoslavnoj crkvi kroz gradnju crkvenih objekata.
Jesmo li nešto propustili?
• Ne bih želio propustiti priliku da pozdravim sve Čelinčane u zemlji i inostranstvu, sve “Mermerove” poslovne saradnike, naravno i čitaoce vašeg lista, da im poželim dobro zdravlje i srećne predstojeće praznike i novu 2003. godinu.
B. MAKSIMOVIĆ
Prema podacima opštinske službe za privredu u Čelincu djeluje 430 privatnih radnji od kojih je čak 176 trgovinskih, a 92 ugostiteljske. Mada se radi o povećanju za šest odsto u odnosu na prošlu godinu, odbornici su na posljednjoj sjednici opštinske Skupštine iskazali nezadovoljstvo optužujući inspekcijske službe da pasivno posmatraju nelegalan rad brojnih objekata čime se značajno uskraćuje opštinski i republički buDžet.
Prelaskom inspekcijskih službi sa opštinskog na republički nivo znatno je otežana kontrola privatnog preduzetništva. To je najviše izraženo baš u kontrolisanju zaposlenih radnika u privatnim radnjama – rekao je Duško Topić, načelnik Opštinskog odjeljenja za privredu.
Prema podacima Fonda penzijskog osiguranja, u radnjama je zaposleno 236 radnika od čega u trgovačkim 124, ugostiteljskim 78 i u zanatskim 34. Doda li se tome broju i 388 poslodavaca, koji su se prema zakonu obavezni prijaviti bez dopusnke djelatnosti, proizilazi da u ovom sektoru radi ukupno 624 radnika.
Kada je riječ o zanatskim radnjama, u Čelincu je najviše frizera 24, zatim građevinaca i stolara ima po osam prijavljenih, te šest krojača, četiri pekara itd.
Do sada nisu uspjeli nikakvi pokušaji da se intenzivira razvoj poljoprivredne djelatnosti iako je preko dvije trećine čelinačkog stanovništva ruralnog tipa. Tako se proizvodnjom hrane za tržište bavi svega devet domaćinstava, i to pet ih je registrovano za razne poljoprivredne radove, a četiri za uzgoj pilića.
Manje papira
Opština Čelinac izgubila je još jednu specifičnost po kojoj se donedavno neslavno izdvajala u Srpskoj. Naime, ubuduće će se, zahvaljujući odluci opštinske Skupštine, sva odobrenja za rad izdavati u jednom opštinskom odjeljenju – onom za privredu.
Doskora, lica koja su se želila baviti uslugama transporta roba i ljudi morala su tražiti odobrenje i u Odjeljenju za urbanizam i stambeno-komunalne djelatnosti i tako duplirati svoje “papire” do kojih ionako teškom mukom dolaze.
Saobraćajni problemi
Posljednjih dvadesetak dana najinteresantnija čelinačka saobraćajna tema je vezana za parkiranje automobila u centru grada. Nedavno je saobraćajna inspekcija zabranila parkiranje pred Osnovnom školom “Miloš Dujić”, ali i pred restoranom “Plaža” tako da samo oni koji ovaj grad poznaju kao svoj Džep pronađu parking-mjesto.
Iako u Čelincu slobodnog prostora ima sasvim dovoljno, loša urbanistička rješenja doprinijela su nedostatku parking-prostora. Otežavajuća okolnost je što kroz centar Čelinca prolazi i magistralni put Banja Luka – Teslić što stvara još veće gužve i ugrožava saobraćajnu bezbjednost.
Začudo, parkiranje se ni na ono parkinga što ima ne naplaćuje.
Uređena eksploatacija kamenih agregata
Šljunak po cjenovniku
U proteklom periodu eksploatacija kamenih agregata u čelinačkoj opštini bila je izuzetno nesređena. Od toga sela gdje se nalaze majdani i opština imali su samo štetu na putevima i objektima, ali i u ekološkom pogledu. S namjerom da se ova oblast uredi kako to propisuje Zakon o rudarstvu RS na posljednjoj sjednici Skupštine opštine Čelinac usvojena je odluka koja reguliše eksploataciju kamenih agregata.
Određeno je 17 majdana u kojima se u proteklom perodu eksploatisao šljunak, pijesak ili kamen. Prema zakonu koncesiona naknada iznosi između 3,2 i četiri odsto od ostvarenog ukupnog prihoda od čega 70 odsto sredstava ostaje opštini, a 30 odsto odlazi u republički buDžet. Mi očekujemo da bi se u narednoj godini od eksploatacije kamenih agregata u opštinskom buDžetu moglo prikupiti oko 50 hiljada maraka. Cijenu materijala koji se bude eksploatisao u pojedinim majdanima odrediće komisija Ministarstva za energetiku i rudarstvo posebnim pravilnikom – kaže Duško Topić, načelnik Opštinskog odjeljenja za privredu naglašavajući da su za prekršioce ove odluke predviđene visoke kazne, i to do 1.500 maraka za fizička lica i do 15 hiljada maraka za pravne subjekte.
On ističe da će opština Čelinac uskoro raspisati licitaciju za eksploataciju na pojedinačnim lokacijama. Preduzeća “Kameni agregati” i Fabrika kreča “Hidrat” dobiće svoje kamenolome bez licitacije, ali će biti obavezni plaćati koncesije u skladu sa zakonom. Opština i preduzeća “Šumsko gazdinstvo” i “Industrijske plantaže” mogu za održavanje lokalnih i nekategorisanih puteva, besplatno eksploatisati nasipni materijal.
Piše: Snježana Tešić
Niko vam ne zavidi na sposobnostima, već na uspesima.
Dok radite smatraju vas ludim, a kad nešto postignete,
sretnim.
Duško Radović
Malobrojna su osjećanja koja su tako tipično ljudska i koja, svojom snagom, mogu da razbole čovjeka. Najotrovnija, ali i najčešća, među njima jeste zavist. Zavist se teško može mjeriti sa sitnom pakošću, sa mržnjom ili ljubomorom jer ona u sebi ima od svega toga pomalo. Bilo da se intenzivno preživljava ili tek površno okrzne, ona je sastavni dio ljudske naravi - čak i kad to ne priznajemo.
Svako od nas u sebi ima bar zrnce ili nagovještaj te male gladi, koja se začela u našoj sopstvenoj nemoći. Ona bezuslovno stremi ka nečemu što želimo, a ne možemo imati. Za zavist je dovoljno što nemamo ono što ima neko drugi, pa makar da nam i nije potrebno. Ponekad je taj predmet naše zavisti možda bio dostupan i nama samima, ali nam nije bio zanimljiv dok njegovu vrijednost nije otkrio neko drugi.
Zavist je najbolji dokaz koliko se ljudi osjećaju nesrećnim (Šopenhauer). To je valjda razlog zbog kojeg misle da su drugi srećniji nego što zaista jesu i da posjeduju nešto što, možda, za čitav život nisu našli. Izgleda da u tome ima više istine nego što mislimo; ako nam niko i ni na čemu ne zavidi onda i nemamo zbog čega biti sretni. Od svega što posjedujemo, najveću vrijednost ima ono zbog čega bi se drugi mijenjali s nama.
Zavist uvijek duže traje od sreće onih kojima se zavidi. To je njena loša strana koja, vremenom, prelazi u zlobu i, kao korozija, nezaustavljivo nagriza i razara ljudsko srce. Sve oko nas se dešava s razlogom koji prevazilazi naše shvatanje; zato ne sudite o tuđim zaslugama da ne biste još gore prošli u nekoj budućoj raspodjeli sveopšte pravde.
Kleta zavist duševna je kuga, rekao je davno mudri vladika NJegoš; ona je otrov koji uništava vrlinu, hrani destrukciju i daje povod mržnji. Ako već nismo u stanju da je potpuno iskorijenimo u srcu, onda bar treba da pokušamo da je razumom obuzdamo.
Uvijek je lakše i bezbolnije suditi o tuđem uspjehu nego o vlastitom neuspjehu. Onaj ko je uspio u nečemu gdje smo sami podbacili nije samo imao više sreće, nego i više umijeća. Kad bismo istim aršinima mjerili svoj i tuđi trud u svijetu bi bilo više stida nego zavisti.
Zavist najčešće izazivaju stvari koje su relativne: novac, moć ili neki drugi statusni simbol, a to su upravo najprizemnije i najmanje bitne stvari u životu. Ako vas ne može usrećiti ono što imate, nećete znati procijeniti ni koliko vam još nedostaje da biste bili srećni. Zavideći drugima na onome što nemate, stavljate na kocku i ono što imate.
Plane, najvisočije čelinačko selo
Plane su zaselak čelinačkog sela Lipovac, ali u pravom smislu riječi to je izolovano naselje koje od kada postoji živi neki svoj život, koji nema mnogo veze sa susjednim selima.
Po svemu sudeći Plane su naziv dobile od riječi planina jer se nalaze gotovo na vrhu Visa Lipovca, najdominantnijeg brda iznad Čelinca koji se ispinje do 759. metra iznad mora.
Selo ima dvadesetak kuća Tešića, Brankovića i Nikolića i ovdje se oduvijek ljudima pored krsnog imena već u djetinjstvu davao i nadimak po kojem su se oni prepoznavali. Aktivno je još samo dvanaest ognjišta.
U naselju živi ukupno dvadeset i troje čeljadi. Najstariji je sedamdesetšestogodišnji Rajko Branković Drug, a najmlađi Genjini jedanaestogodišnja Aleksandra i godinu dana stariji Aleksandar Tešić.
Dok Rajko sve rjeđe zbog otežalih nogu napušta svoje dvorište, dotle Aleksandar i Aleksandra svaki dan uprte đačku torbu pa nekih šest-sedam kilometara između stijena i zmija spuste se u Popovac u školu. Cijeli put idu sami jer su opustjeli i susjedni zaseoci. Popovačka škola je sedamdesetih imala preko osamsto đaka, danas jedva stotinjak.
Prije dvadesetak godina iz našeg sela u osnovnu školu išlo je trideset i petoro đaka. Samo malo manje bilo je srednjoškolaca. Eto, spala knjiga na dva slova – priča šezdesetogodišnji Nedo Tešić ne krijući sjetu za vremenima kada mu je selo bilo puno radosti. Na obližnjem potoku Rizmincu bilo je osamnaest vodenica, danas je ostala samo pokoja greda od njih.
Plane imaju problem sa starim momcima. I među ovako malo stanovnika pet-šest ih je odavno sazrelo za ženidbu. S druge strane nema nijedne cure, a nekada su ovdje momci voljeli dolaziti jer se o ljepoti Planjanki nadaleko pričalo.
Na prostranim pašnjacima po Lipovcu nekada je paslo mnogo stoke.
Nema više ništa. Čini mi se da na Lipovcu ima više medvjeda nego krava. Divlje svinje kradu nam kukuruz ispred kuće. U cijelom selu ima tridesetak ovaca, devet krava i tri konja. Nekada je bilo kuća koje su imale više stoke nego danas cijelo selo – tvrdi Nedo.
Ali, ima nešto što ranije nije bilo. Miladin Tešić ima trideset i tri tuke s kojima se Aleksandar i Aleksandra zabavljaju kad im društvo zatreba, a njihov otac pokatkad uspije poneku prodati.
Pokušavam Lipovčanima i Popovčanima objasniti da je tučije meso zdravije od svinjskog i da bi dobro bilo da o kakvim praznicima peku tuke kao Amerikanci, a ne prasad. Garantujem im da će biti znatno zdraviji. Neće da me slušaju, a svakom od svinjetine holesterol u krvi preko četrnaest – jada se Miladin na nerazumijevanje svojih komšija.
Kada je 1975. godine Popovac, kao centar doline između Vrbasa i Vrbanje u kojoj se ugodno namjestilo desetak sela, spojen sa svijetom lokalnim putem preko Babića do Čelinca ili Kotor Varoša, pa dalje kud kome volja, Planjani su se odmah složili i prosjekli dva kilometra trase od Raščebrda do svojih kuća. Zahvaljujući tome na Plane danas dolaze automobili, doduše u onoj toplijoj polovini godine. U njima su mahom nekadašnji stanovnici ovog naselja ili njihova bliža rodbina. Ostali svijet za to nema razloga. Voda i struja u ovo naselje stigla prije tri decenije.
Nedo se sjeća da su za vodu mjesec dana kopali kanal dužine dva kilometra, a šljunak i cement na samaru nosili od Babića sedam kilometara uz strmu kosu. Eto, danas ovdje i nije loše živjeti ko nekad, ali kuće opet ostale puste. Priznaje da se često noću budi, pa sa sjetom pogleda dolje u prostranu dolinu u kojoj vlada tišina ko u grobu. Veli da ga od toga srce zaboli, jer kad je on bio momak iz svakog zaseoka čule su se momačke i djevojačke pjesme, a natpjevavanje je trajalo do zore.
Da sloga kuću gradi pokazala je nedavna akcija opsječkog zaseoka Sarići. Tridesetak domaćina lako i brzo su se dogovorili da stupe složno u akciju i izgrade sebi bolji put do centra opštine udaljenog četiri kilometra. Kada su počeli ovu akciju malo ko im je davao i minimalne šanse da će uspjeti, a kada su završili, jedni su im čestitali, a drugi zavidili. Oni se ponosili.
Predsjednik Građevinskog odbora Miladin Sarić kaže da su mještani prikupili 15 hiljada, opština Čelinac je uložila isti iznos, a Republička direkcija za puteve 30 hiljada maraka. NJima su se pridružili i drugi donatori koji su priložili ukupno oko 2.000 maraka čija imena Građevinski odbor nije zaboravio, ali zbog ograničenog prostora ih ne pominjemo. Zahvaljujući tom iznosu asfaltiran je još 1,2 kilometra lokalnog puta do Sarića širine tri metra. Time je stari hrast na Maslištu spojen asfaltom sa centrom grada kojim se dolazi pored škole u Opsječkom.
Radove je uspješno izvelo preduzeće “Niskogradnja” iz Laktaša, ali treba imati u vidu da su i mejštani odradili dobar dio posla i time uštedjeli iznos, odnosno za isto novaca asfaltirali su duži putni pravac.
U znak sretnog završetka ove akcije Građevinski odbor je nedavno u Lovačkom domu organizovao veselje kojem su prisustvovali mještani, izvođači, donatori i drugi gosti.
Građevinskom odboru čestitao je i načelnik opštine Uroš Janković, dok su goste pozdravili između ostalih Miladin Sariš, i potpredsjednici Građevinskog odbora Tomislav Pejaković i Vukan Pejaković koji se kolektivima i pojedincima koji su pomogli ovu akciju zahvalio u epskom stilu.
Sjećanje na Jugoslaviju
Do sada Neđu Trivića, zvanog Tucalo, Čelinčani su uglavnom znali kao majstora anegdota. Sa zadovoljstvom ga predstavljamo i kao istoričara.
Budući da se to već zaboravilo, smatramo da nije suvišno podsjetiti se 1. decembra 1918. godine dana kada su se prvi put ujedinili jugoslovenski narodi. Pogotovo u vrijeme kada se ponovo sklapa mozaik čija je demontaža nedavno izvršena. Tek da se zna da ovo nije ništa novo.
Ideja o ujedinjenju jugoslovenskih naroda javila se još u 19. vijeku, a želja za nacionalnim oslobođenjem od turske i austro-ugarske okupacije mnogo ranije.
Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine bila je nova faza austrijske politike na Balkanu, a krajnji cilj je bio sprečavanja stvaranja jake jugoslovenske države na Balkanskom poluostrvu. Benjamin Kalaj, tadašnji “visoki predstavnik”, rekao je: “Ovdje smo. Ovdje ostajemo”.
Blok centralnih sila prouzrokovao je Prvi svjetski rat zbog namjera da se izvrši nova podjela interesnih sfera u svijetu. Po izbijanju Prvog svjetskog rata od emigranata iz Austro-Ugarske koji su radili na ujedinjenju jugoslovenskih naroda i na stvaranju zajedničke države organizovan je Jugoslovenski odbor u Parizu maja 1915. godine čije je sjedište bilo u Londonu. Odbor je na francuskom i engleskom jeziku izdavao svoj list “Jugoslovenski bilten”. Predsjednik odbora bio je Ante Trumbić, a članovi Franjo Supilo, Ivan Meštrović, Milan Marjanović, Franko Potočnik, Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i drugi. Glavni cilj ove organizacije bio je rušenje Austro-Ugarske i ujedinjenje južnoslovenskih naroda.
Odbor je sarađivao sa srpskom vladom koju je vodio Nikola Pašić. Dana 20. jula 1917. godine na najžešćem dijelu rata održana je Krfska konferencija na kojoj je zaključen sporazum između “Jugoslovenskog odbora” i srpske vlade o stvaranju i uređenju buduće zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca osnovano je u Zagrebu 8. oktobra 1918. godine.
Pritisak zapadnih saveznika da se izvrši ujedinjenje i stvori zajednička vlada sa predstavnicima Jugoslovena iz Monarhije prisilila je Nikolu Pašića na popuštanje. Između 6. i 9. novembra u Ženevi održan je sastanak kojem su prisustvovali Nikola Pašić kao predsjednik srpske vlade, Anton Korošec kao predsjendik Narodnog vijeća, Ante Trumbić kao predsjednik “Jugoslovenskog odbora” i predstavnici srpske opozicije.
U deklaraciji izdatoj u Ženevi 9. novembra utvrđeno je da se izvrši ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca i stvori zajedničko ministarstvo SHS. Konačno, 1. decembra 1918. godine regent Aleksandar Karađorđević u Beogradu proglašava zajedničku državu Kraljevinu SHS i to ime država je nosila do 1929. godine kada je dobila novi naziv Kraljevina Jugoslavije.
Šta je koji narod unio, a šta kao miraz iznio iz te zajedničke države koja je po šavovima ispucala tokom posljednjeg rata, vidjelo se. Uglavnom, uskoro, po formiranju Državne zajednice Srbije i Crne Gore ime Jugoslavija otiće definitivno u istoriju. Zvanični simbol koji je nosila gotovo šest decenija, grba sa šest buktinja, već je smješten u muzej.
Ono što se ne bi trebalo zaboraviti jeste da su Srbi zaista oslobodioci svih Južnih Slovena, da je prema službenim podacima objavljenim na Konferenciji mira u Parizu 1919. godine od ukupnog broja poginulih muškaraca u Prvom svjetskom ratu Srbija, nažalost, ubjedljivo na prvom mjestu, da je uoči rata imala oko četiri miliona stanovnika, a u njemu izgubila 1.247.400 duša, ili 22,4 odsto! Dakle, u tom ratu nije bio cilj NJemačke, Austrije, Bugarske i njihovih saveznika vojnički poraz i okupacija ove slobodoljubive zemlje koja se branila, nego uništenje srpskog naroda.
Skupština opštine 30 primjeraka
Osnovna škola “Miloš Dujić” 10 primjeraka
Šumsko gazdinstvo “Čelinac” 10 primjeraka
“Svila” 10 primjeraka
Mehanička prerada drveta 10 primjerka
“Flor” 7 primjeraka
Srednja škola 5 primjeraka
Elektrodistribucija 5 primjeraka
Građa “MASIVA” 5 primjeraka
“VINEKS” 5 primjeraka
DNS 5 primjeraka
“Meremr” 5 primjeraka
“DM komerc” 5 primjeraka
“Torineh” 5 primjeraka
“Čajavec” 4 primjerka
Privredna komora regije Banja Luka 4 primjerka
“Poljopromet” 3 primjerka
Centar za sport i kulturu 3 primjerka
“SAN MARKO” 2 primjerka
Komunalno preduzeće 2 primjeraka
Ustavni sud RS 2 primjerka
AD “25. novembar” 2 primjerka
Dom zdravlja 2 primjerka
Dječiji vrtić “Neven” 2 primjerka
“Hidrat” 2 primjerka
“Stelma” 1 primjerak
“BORIKS” (Boro Mandić) 1 primjerak
“DEMETRA“ 1 primjerak
Knjižara “ELENA” 1 primjerak
“Tomotrans” 1 primjerak
“Kosig-osiguranje” 1 primjerak
Neđo Pavlović (Banja Luka) 1 primjerak
Popović Velimir Stara Dubrava 1 primjerak
Mesnica “CENTAR” 1 primjerak
Apoteka “MARGO” 1 primjerak
SNSD 1 primjerak
“Ugoturs” 1 primjerak
STR “Badem” 1 primjerak
“Aleko-trejd” 1 primjerak
Jeka Pavlović 1 primjerak
Milosava Pejaković 1 primjerak
kafe “Laguna” 1 primjerak
kafe “Belmondo” 1 primjerak
“Limeks” (Neven Savić) 1 primjerak
“Gralim” (Radislav Marjanović) 1 primjerak
Neđo Trivić 1 primjerak
“Velnes studio BiB” 1 primjerak
AD “Luka” 1 primjerak
“Durogem” 1 primjerak
Više od 50 primjeraka podijelimo besplatno svakog mjeseca našim saradnicima, bibliotekama i gostima Čelinca.
Zahvaljujemo se i ostalim našim redovnim čitaocima koje “Čelinačke novine” nabavljaju u našoj prodajnoj mreži.
Zahvaljujemo se i kolektivima koji u nas podržali putem marketinškog oglašavanja: “Demetra”, “Ugoturs”, “DM komerc”, AD “Luka”, DNS, SNSD, “Flor”, “Tehnik-balans”, “Margo-medik”, Građa “Masiva”, “Čajavec”, “San Marko”, “Aleko-trejd”, “Badem”, “Vineks”, “Hidrat”, “Mermer”, “Torineks”, Mehanička prerada drveta.
Nadamo se da ćete i naredne godine biti uz nas, a mi vas nećemo razočarati.
Ukoliko se pretplatite na “Čelinačke novine” svaki broj dobivaćete lično na adresu, a time ste istovremeno postali i član Kluba prijatelja “Čelinačkih”.
Cijena po primjerku 1,5 maraka, a godišnja pretplata 15 KM.
Marketinško oglašavanje prema dogovoru.
Stop drogi
Put kroz tunel
U Banjoj Luci u ulici Jovana Dučića nedavno je otvoreno prvo Savjetovalište u RS za liječenje i tretman ovisnika o drogi. Na njegovom čelu nalazi se dr Tibor Danelišen, uvijek spreman dati pravi savjet ne samo trenutnim i potencijalnim ovisnicima, nego i njihovim roditeljima i prijateljima.
Ne zna se precizno koliko danas u Republici Srpskoj osoba uzima drogu, prema nekim podacima registrovano je oko 2000 ovisnika što sasvim sigurno ni izbliza ne odgovara istini. Zna se samo da ih je svakim danom sve više i da je ovaj prostor postao unosno narko-tržište.
Ne bih želio da moja životna priča izgleda kao da ima sretan završetak. Ja sam prošao kroz pakao i to treba da zna svaki potencijalni narkoman. To što sam ja sada na putu da se uzdignute glave, sa ponosom i povraćenim dostojanstvom vratim ponovo u život nije stiglo samo od sebe kao neko drugo poluvrijeme jedne obične životne utakmice nego je to plod mukotrpnog odricanja, čvrste volje da se istrgnem iz čeljusti narkomanije – pričao nam je endavno dvadesetčetvorogodišnji Igor Blagojević koji privodi kraju svoje dvogodišnje liječenje od ovisnosti o drogi u komuni koja djeluje od 2000. godine u samostanu Marjanovac u Aleksandrovcu kod Laktaša pod nazivom “Zajednica susret”.
On je jedan od 45 članova ove zajednice koji su bili pošli na put bez povratka, ali Bog, ljudi dobre volje i prijatelji dali su im još jednu priliku. Mada su stigli sa svih strana svijeta, odnosno iz svih bivših jugoslovenskih republika, a ima ih i iz NJemačke, što znači svih društvenih staleža i nacija, ovdje su složni jer svi imaju isti cilj – vratiti se životu u pravom smislu riječi.
Ovdje se radi o realizaciji programa zvanog “Čovjek” koji je prije četiri decenije don Mario Piki stvorio u Italiji da bi pomogao ovisnicima od droge da se riješe ove opasne društvene napasti. Po istim metodama nekoliko decenija kasnije, a na inicijativu gospođice Bernardice Juretić koja je u Italiji na ovu temu odbranila magistarsku disertaciju, i na ovim prostorima zaživljava taj projekat, a krajem 2000. godine osniva se zajednica u samostanu Marjanovac.
Na pitanje da li pristaje na slikanje, Igor jasno odgovara:
Da! Znam šta sam bio i šta ću nakon ovog pakla biti. Ja sam svjestan svoje prošlosti i želim budućnost staviti pod kontrolu. Nema više zavaravanja. Život prihvaćam onakvim kakav je on zaista, odnosno problemi se moraju stojički podnositi i s njima se valja muški nositi, a životne radosti dijeliti s prijateljima i porodicom.