Feljton

Porijeklo i običaji stanovništva čelinačkog kraja (34)

Piše: Momčilo Spasojević

Konji i kesanje za prestiž

Čini se da je feljton o porijeklu stanovništva ovih krajeva izazvao veliko interesovanje. Međutim, pronaći makar i sitan podatak o toj temi u gustom mraku minulih vremena i zaborava nije lako. Sasvim je razumljivo da je mnogo toga  izostavljeno, da izneseni podaci nisu potpuni, a da ima i nekih grešaka. Stoga navodimo neke ispravke i molimo čitaoce da nas dopune makar to bila i  porodična predanja.

Stojan Simić (1918) iz Jošavke u svojim pisanim primjedbama i dopunama na ovaj feljton precizira:  njegova majka Jovanka, kćerka je Peje Spasojevića iz Šnjegotine, a udala se za Nikolu Simića 1898. godine. Ona je pričala da je Pejo imao dva jahaća konja. Jedan mu je služio za odlazak na imanje, obilazak poslenika i za posjete ljudima.  Drugi, bolji, bio je samo za odlaske u svatove, na velike crkvene zborove i svečanosti. Tog su konja morali voditi dva čovjeka na rijeku da pije vodu jer je bio asijast i nemiran.

Prema njenim riječima u ta stara vremena bogatije starješine porodica, pa i njen otac Pejo, na velikim crkvenim zborovima imali su običaj da se kesaju, naročito kada se malo popije. Kesanje je bilo nadmetanje ko više pri sebi ima dukata – zlatnika.  Dosta dukata i dobri jahaći konji bio je cilj kojem su težili ljudi toga vremena.

Kako se pričalo, Spasojevići su negdje od Nikšića blizu manastira Ostroga. Neko od njih zbog neke razmirice ubio je kuma i zbog krvne osvete odselio. U starom kraju i danas postoji selo Spasojevića. Slave isto Markovdan, ljuti su po prirodi i zovu ih Brđani.

Stojan Simić smatra da je Šnjegotina dobila ime po velikim “šnjegovima” koji su tu padali, a Jošavka po mnogom jošikovom drveću. Ima i njiva Jošikov palučak.

Dalje kaže da narod od Čelinca pa do niz lijevu stranu Ukrnje do Prisoja, ima drugačiju nošnju, drugačije pjeva  od onoga prema Kulašima, iako su svi pravoslavne vjere.

Ilija Vujičić iz Babića misli da su njegovi preci došli iz Crne Gore iz Vučijeg Dola. Navodno, i danas tamo  ima Vujičića koji takođe slave Đurđevdan.

Vladisav Skarić za Deviće piše da su se doselili iz Šekulara, a za Beriće koji slave Svetog Stefana iz Crne Gore i SanDžaka.

Kauti i Višekrune su Dalmatinci, a iz Zapadne Bosne su: Bilbije, Kuprešaci, Glamočani, Srdići, Šikmani, Kopanje (Kopanjići), Ercegi, Kalabe, Kesići. Iz tih predjela došli su i Zeljkovići, Gverići, Đermani (Đermanovići), Katane, Vujasini, Krčmari, Marjanovići, Šurlani, Bosančići i Domuzi koji su se naselili u Rebrovac.

Prezimena su nastajala na različite načine. Smiljići od imena Smiljko ili Smiljan, nastalo od biljke smilj, bosiljak kamenjar. Krajem 19. vijeka ovo prezime se sreće u Bočcu, Dugom Polju kod Dervente, te u Tešnju i Maglaju. Danas ih ima i u Čelincu. Slave različite slave. Ilustarcije radi, u Bočcu slave Đurđevdan, u Dugom Polju Tirifundan,  u Tešnju i Maglaju Nikoljdan, a u Pelagićevu, Slavoniji, Sremu i Žabarima Jovandan.

Kovačevići su porijeklom iz Drobnjaka i slave Đurđevdan, Savići su često prezime pa u BiH ima 19 sela koja se zovu Savići. Slave Đurđevdan, Nikoljdan, Jovandan, u Štrbama i Šnjegotini Ilindan. Smoljići su Drobnjaci s Pive, kao i Mandići koji slave Nikoljdan. Stanovnici Maslovara su Srbi iz vasojevićkih Maslovara.

Porodica Cvišića doselila se nekada davno iz Srbije u okolinu planine Čemernice, da bi se kasnije spustili u jednu veliku dolinu koja nije imala imena, ali je imala puno mladog javora. Nekom prilikom Turci objesiše starješinu porodične zadruge o jedan javor. Na tom mjestu potomci sagradiše crkvu brvnaru, a  selo nazvaše Javorani.

Za Mrđenoviće se govori da su došli čak iz Grčke, a prvi Mrđenović naselio se u Kotor Varoš.

Bježeći ispred Turaka, Popovići su se doselili od Cetinja. Prvo su se nastanili u okolini Čemernice i na Vlašiću. Kako je tu zemlja bila škrta, pomjerali su se iz mjesta u mjesto  sve do Zubovića.